O prijevodima

Kada točno, u kojoj dobi, počinjemo obraćati pažnju na prijevode? Kada uopće postajemo svjesni da je knjigu (ili strip, tv-seriju, film) koju upravo čitamo netko morao sa stranog jezika prevesti na naš jezik, onaj koji govorimo i kojega razumijemo?

Koliko me sjećanje služi mislim da u prvim čitateljskim godinama, u potpunosti okupirani nevjerojatnim pripovijestima i zadubljeni u čitanje, uopće ne razmišljamo gdje je ta pripovijest nastala, u kojoj dalekoj zemlji, na kojem jeziku je izvorno napisana i prije koliko vremena. Ono što čitamo na našem je jeziku, uglavnom razumijemo o čemu se radi (osim u slučajevima kada posegnemo za štivom koje nije primjereno za našu dob, pa onda baš i ne kužimo sve), vežemo se za radnju i likove ni najmanje se ne zamarajući detaljima i pitanjima kao što su – kako je ta i ta knjiga uopće dospjela na police naših knjižnica i kako je, k jarcu, oživjela na našem jeziku.

Nisam siguran je li nam u toj ranoj, najranijoj dobi itko ukazao na te 'sitnice', ako i jest – vjerojatno nam je na jedno uho ušlo i još brže na drugo izašlo. Nekako smo sve to uzimali pod normalno ili zdravo za gotovo, da, u knjižnicama su na tisuće i tisuće knjiga, posudiš jednu-dvije i čitaš – to je to. U svakom slučaju bilo bi vrlo neobično vidjeti dvoje osmogodišnjaka kako ozbiljno jamraju o kvaliteti prijevoda knjiga koje upravo čitaju. Takvo što neće se u njihovim životima dogoditi još godinama, prije toga, vjerojatno u petom ili šestom razredu osnovne, počet će obraćati pažnju na detalje, osvijestiti da je pripovijest nastala u vremenu i podneblju koje se po mnogočemu razlikuje od njihovog tj. onoga u knjigama Vlak u snijegu ili Orlovi rano lete.

Iskreno, mislim da sam tek u srednjoj školi prvi put pogledao tko je preveo knjigu. Do tad smo već skupili nešto čitateljskog iskustva, počeli prepoznavati stil ovog i onog autora/autorice, razvijati sklonost ili nesklonost prema njima, međutim i dalje, podložni utjecajima, čitamo sve i dajemo šansu svemu i svakomu, otkrivamo žanrove, pravce, a usput počinjemo uvažavati i prijevode, trud i umješnost potreban da bi knjiga originalno napisana na španjolskom, francuskom, njemačkom, engleskom zaživjela na našem jeziku/jezicima.

Jedno od značajnijih otkrića u životu čitatelja je kada prvi put shvati da određenog autora/autoricu najradije čita u prijevodu točno određenog prevoditelja/prevoditeljice. Prvo možemo pomisliti da je riječ o nostalgiji: najbolji prijevod je onaj prvi kojega smo čitali. Primjerice, ako smo Kafkin Proces prvi put čitali u Crnkovićevom prijevodu i ako je to bio i naš prvi susret s Kafkom, Crnković postaje prizma kroz koju sudimo o svim drugim prijevodima Kafke. I onima prije i onima koji su uslijedili poslije Crnkovića.

Kad smo već kod Kafke, jednom davno, ima tome možda i dvadesetak ili više godina, pročitao sam jedan Kunderin esej u kojemu obrazlaže zbog čega je svaki noviji prijevod Kafke na francuski lošiji od onog prethodnog. Koliko se sjećam (nemam taj esej pri ruci) Kundera se poslužio jednim kratkim pasusom iz Procesa, te uz original priložio nekoliko prijevoda. Najvjernijim i najtočnijim pokazao se onaj najstariji. Kafka je, naravno, specifičan autor, vjerojatno nije najpametniji pristup na svijetu pokušati omekšati, uljepšati, docifrati, obogatiti njegov prepoznatljiv stil koji je takav kakav jest – gotovo birokratski, ali njime on gradi osjećaj paranoje, tjeskobe koje osjećamo čitajući Proces. Apsurdi svijeta kojega je izgradio u Procesu najbolje će funkcionirati kada ne prčkamo previše po originalu tj. ne pokušavamo suzbiti ono kafkijansko kod Kafke. Igrom slučaja meni Crnkovićev prijevod Procesa i danas nekako najbolje funkcionira.

Nije, međutim, rijetkost da se vežemo i za noviji prijevod. Najbolji (ili jedan od najboljih) primjer je roman Školice argentinskog autora Julia Cortázara, tj. prijevod istog kojega potpisuje Dinko Telećan (Pelago, 2009). Oni koji su čitali ovaj Telećanov prijevod mogu vam potvrditi da Školice nema potrebe na hrvatski prevoditi barem narednih stotinjak godina.

Vodič kroz galaksiju za autostopere Douglasa Adamsa pročitao sam nekoliko puta (vidiš, nisam dugo, mogao bih još jednom ovog ljeta) i iz nekog razloga najdraže mi je izdanje splitske izdavačke kuće Koan od prije tridesetak godina (ne znam jesu li bilo što osim Adamsa objavili) u dvije knjige – prijevod prve potpisuje Helio Zaradić, a druge Zoran Knez i Helio Zaradić. Kod Adamsa je u Vodiču važan, možda i najvažniji, humor i ako prevoditelj uspijeva u naš jezik prenijeti taj humor, Adamsovu igru, poigravanje jezikom, prijevod funkcionira kao što je to, po mojem skromnom mišljenju, slučaj kod Zaradića i Kneza.

Trilogiju Henry Millera Ružičasto raspeće čitao sam u dva prijevoda i noviji mi je pun pogodak (Meandar 2005-2007) – Sexus (prijevod – Zlatko Crnković), Plexus (prijevod – Leonard Spalatin) i Nexus (prijevod – Boris Gregorić). Prevoditeljski trojac, kombinacija starog i novog, i izdanje koje svakako preporučujem. Josip i njegova braća, tetralogija Thomasa Manna (Fraktura, 2008-2012) vjerojatno je jedan najboljih prijevoda Manna na hrvatski, zahtjevan posao maestralno je obavio Milan Soklić. Na prijevodu izabranih djela Thomasa Bernharda (Meandar) jednako sjajan posao obavili su: Boris Perić, Truda Stamać, Sead Muhamedagić, Snješka Knežević, Helen Sinković i Ana Pranjković Karas.

Mogli bismo ovako do sutra, ali iz režije nam javljaju da epizodu moramo privesti kraju. Iz pozicije čitatelja možemo samo zaključiti da književno djelo nije monolit, već nešto što se pri svakom novom prijevodu iznova gradi. I, da, bilo bi lijepo ponovo prevesti mnoštvo toga, ali nešto se posljednjih godina ozbiljnije radi na tome, no o novim prijevodima starih klasika detaljnije ćemo drugi put. Prevoditeljicama i prevoditeljima želimo mirnu ruku i oštro oko sokolovo!

F.B., 3. travnja 2026., Zagreb