Potresna i poučna ispovijest čovjeka koji je imao previše knjiga

Dan je bio toliko težak i neobično sparan da smo svi u Booksi, barem oni koji nisu otišli na moreno, disali na škrge i nepomično poput guštera sjedili osluškujući kašljucanje klima-uređaja starog koliko i sama Booksa. Po nekim neprovjerenim pričama taj klima-uređaj bio je tu još u vrijeme Ribomaterijala i vjerojatno je jedan od najstarijih u cijelom Zagrebu.

Nitko nije navraćao, na aparatu za kavu pauci su ispleli nekoliko mreža, a onda otišli dalje, jer ni muhe nisu navraćale. Možda se, pomislili smo, dogodila kataklizma, a nama, naravno, nitko nije javio i sada smo posljednji ljudi na svijetu. Sedamnaestog dana kolovoškog toplinskog vala u Booksu je ušao suhonjav stariji tip s olinjalim kaubojskim šeširom koji je u sretnija vremena mogao biti bijel ili kicoški siv. Dodirnuo je obod svog olinjalog škrlaka u znak pozdrava i zatražio viski. Rekli smo da ne točimo alkohol. Onda dobro, rekao je, može i kava. Posegnuo je za cigaretom i upaljačem. Rekli smo da je pušenje zabranjeno u našoj ubožnici. Onda dobro, uzvratio je, idemo van, dođite sa mnom – ispričat ću vam priču. Kakvu priču, htjeli smo znati; istinitu, rekao je, uzeo šalicu i izašao.

Više iz neopisive dosade i učmalosti nego iz bilo kakve znatiželje krenuli smo za njim. Stranac je sjeo na klupu, pripalio cigaretu, otpuhnuo prvi dim, srknuo kavu i započeo:

Prvu ozbiljniju količinu knjiga dobio sam temeljem djedove oporuke. Iskreno, i dan-danas sumnjam da se radilo o djedovoj izričitoj želji – prije će biti da nitko od mojih nije bio ozbiljno zainteresiran za njegovu biblioteku, pa su tako dopale mene. Svejedno, bilo mi je drago, obrisao sam prašinu s njih i posložio ih na police čvrsto riješen da ih u dogledno vrijeme sve pročitam. Također, uzeo sam jednu veliku bilježnicu i popisao ih sve – i onih deset ili petnaest koje sam već imao i djedovih osamdeset i šest koje sam navodno po njegovoj volji naslijedio.

Do vremena kada sam se osamostalio i uselio u vlastiti stan moja biblioteka narasla je na tristotinjak naslova što i nije nešto. Nije malo, zamislite da vam se tristotinjak bilo čega sruči na glavu – nije šala, ali nije ni blizu nečemu što bismo mogli nazvati ozbiljnom bibliotekom, za takvo što čovjek mora imati barem 1000 knjiga. I što je najvažnije – moraš imati mjesta za 1000 knjiga.

Moja prva supruga predložila je da naručimo police, jer i ona je imala nešto svojih knjiga i tako smo skicirali police kakve želimo. Njezina je ideja bila, a ja nisam vidio ništa sporno u tome, da na svaku policu mogu stati tri reda knjiga, jedan iza drugoga. Vrlo brzo nakon što su nam napravili i postavili police uvidio sam koliko je to bilo pogrešno. K vragu, mogao sam vidjeti samo knjige iz prvog reda, one iz drugog i trećeg kao da nisu ni postojale! Jasno, mogao sam povremeno mijenjati redoslijed, no uvijek bi dvije trećine knjiga ostajale praktički nevidljive.

Trpio sam to koliko sam mogao i onda donio odluku – dat ću izraditi nove police, a one stare, neprimjereno duboke hitit ćemo van. Moja prva supruga, Kate, nevoljko je pristala i tako sam napokon dobio police kakve moja tj. naša kućna biblioteka zaslužuje. Onda sam, kao za vraga, počeo pisati kritike i oglede za Kukurijek i knjige su počele pristizati u valovima. Bilo je tu i naslova koje stvarno nisam morao imati u kući, možda čak i 50%, ali ubrzo sam shvatio da nije lako riješiti ih se, nisi ih mogao ni pokloniti, čak ni antikvarijatima. Rekli bi vam – nemamo kamo ni sa svojima, čovječe, ako imate nešto dobro, to je drugi par postola.

Dakako, nije mi padalo na pamet dijeliti vrijedne knjige, njih sam svakako kanio zadržati u kućnoj biblioteci, međutim na policama više nije bilo mjesta i tako sam dao izraditi još polica. Stan se nekako smanjio, slobodnog prostora bilo je sve manje, a strpljenje moje prve supruge sve tanje. Ne mogu ja ovo, dosta je bilo – rekla je jednog od tih dana i otišla. Ostavila me sa svim onim knjigama među kojima su negdje bile i njezine (očigledno je novo životno poglavlje planirala započeti bez suvišnog balasta), nije čak ni kuharicu uzela.

Da skrenem misli s nenadanog gubitka, odlučio sam obrisati svaki trun prašine sa svake knjige u stanu i usput ih popisati. Inventura je potrajala nekoliko dana, naslove sam rasporedio na tri popisa: knjige od kojih se ne želim rastati, knjige koje mi posve sigurno ne trebaju i knjige za koje nisam mogao sa stopostotnom sigurnošću reći mogu li ili ne mogu bez njih. Da se razumijemo – čovjek može bez mnogo toga, jer većina onoga čime se godinama okružujemo samo su cigle kojima dižemo zid između sebe i stvarnog života za kojega malo tko pouzdano zna što on u biti predstavlja.

Na tavanu sam imao šupu, dodatni prostor u kojemu slažemo stvari koje nam također ne trebaju, ali ih držimo ondje za slučaj da nam jednog dana možda ipak zatrebaju. Pobacao sam sve to i ondje u kutijama poslagao šestotinjak knjiga, dakle sve iz kategorije onih za kojima ne bih suzu pustio i možda tek dvadesetak onih za koje nisam bio siguran trebaju li mi li ne. Preostalih 1556 rasporedio sam uredno po policama i određeno vrijeme uživao u pogledu na prostor koji sam ovom velikom akcijom uspio osloboditi. Eto, pomislio sam osokoljen uspjehom, sad i ja mogu okrenuti novu stranicu.

Bit ću pametniji, racionalniji, neću se više dovesti u situaciju da životni prostor pretvorim stovarište knjiga, sve će biti u redu!

Knjige su na ovaj ili onaj način i dalje pristizale, ali novi, reformirani ja pazio je da broj knjiga u stanu ne prijeđe brojku od 1800 knjiga. Vrijedno sam ih se rješavao kako sam znao i umio, a to nije bilo lako, shvatio sam da knjige nikome ili skoro nikome ne trebaju. One kojih biste se mogli bez problema riješiti – ne želite se riješiti, one koje vam ne trebaju – ne trebaju nikome.

U vrijeme kada sam upoznao Anđelu, svoju drugu suprugu, u stanu sam imao 2016 knjiga, a u dvije šupe (jednu sam za sitne novce unajmio od susjede) još oko 1200. Plesao sam po rubu vjerujući da još uvijek držim situaciju pod kontrolom. Početna sreća bila je što je Anđela bila knjiški červek tj. červekica i kao takva nije odmah krenula u džihad protiv moje prenapučene kućne biblioteke. Moram se riješiti dvjestotinjak knjiga, rekao sam joj odmah, ali i ona je imala svoju malu biblioteku, knjige od kojih se nije mogla rastati. Riješili smo to tako što smo u kuću njezinih roditelja ostavili stotinjak mojih knjiga (više od toga nisu htjeli udomiti) i tako smo započeli zajednički život s 2356 knjiga u stanu. Ma dobro, tješili smo jedno drugo, zasukat ćemo rukave i nekako/nekamo maknuti 300-400 knjiga.

Moram reći, uz sav naš trud, više je knjiga pristizalo nego što smo ih se mi mogli riješiti što je, kako možete i pretpostaviti, poslije jedva godinu dana dovelo do raskida. Bio je to moj drugi bračni brodolom. U tom trenutku nisam više znao koliko knjiga gdje imam. Netko će reći: zašto ih ne baciš u kontejnere za papir, ali to ne bih mogao, nikako. K jarcu, ako ih ne mogu pokloniti, sigurno ih neću bacati u smeće. Jednom sam pokušao, međutim nisam mogao, i ne samo da nisam mogao, nego sam se kući vratio s još osam dodatnih knjiga koje je netko drugi ostavio pored kontejnera.

Dno dna dotaknuo sam onog dana kada sam nazvao tipa kojemu sam platio izvjesnu svotu da me olakša za 300 knjiga. Pitao sam ga – gdje će s njima, rekao je samo – ne želiš znati. Užas! Naravno, to mi uopće nije pomoglo, već sam se nalazio u situaciji kada se tristotinjak knjiga manje uopće nije primjećivao. Onda je predstavnica stanara sazvala sastanak na kojemu mi je rečeno da zgrada tone osam centimetara godišnje zbog mojih knjiga – i nastavit će tonuti sve brže. Dali su mi mjesec dana da iz stana i tri tavanska prostora (u međuvremenu sam unajmio još jedan) izbacim barem pedeset posto knjiga.

Otišao sam k gradskim ocima koji su potvrdili da toliki broj knjiga narušava statiku zgrade i onda su mi, vidjevši da sam na rubu očaja, odlučili za simboličnu svotu iznajmiti jedan hangar na rubu grada.

Danas u stanu imam svega 812 knjiga. Sve ostale su u hangaru, daleko od mene, kao da ih nema, kao da ne postoje. Jednom mjesečno predstavnica stanara dolazi provjeriti držim li se dogovora po kojemu u stanu ne mogu držati više od 1000 knjiga. Nadam se da ćete iz svega ovoga izvući određenu pouku, rekao je tip s olinjalim šeširom i otišao.

Ostali smo sjediti na klupama, kroz park se lijeno otkotrljao jedan sasušen grm, ljetu nikad kraja. Grad se doimao kao da u njemu osim nas nema žive duše.

F.B., 11. rujna 2026., Zagreb