'Doba beskorisnih umnjaka': Emocionalni angažman, a ne refleksija

Zbirka poezije Doba beskorisnih umnjaka, započinjući i završavajući citatom iz Orlanda Virginije Woolf – o pokušajima bezvremenog_e gender-bending Orlanda da shvati što je to poezija, koja je njena svrha i vrijednosti poezije – postavlja izuzetno intrigantan izazov čitatelju, osobito u kontekstu dosadašnjeg stvaralaštva Josipa Čekolja, koji ima zavidan broj objavljenih djela u različitim književnim rodovima. Prije ove zbirke, objavio je dvije zbirke poezije, Junaci i zmajevi u zalasku (Mala zvona, 2022.) i Dječak pred žetvu (Jesenski i Turk, 2023.), roman Hahari na dnu mulja (Mala zvona, 2022.) i slikovnicu Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom (Mala zvona, 2020.), te je bio višestruko nagrađivan, sudjelovao je na književnim festivalima, rezidencijama i u Booksinoj Reviji malih književnosti 2021. godine, te je kritički većinom dobro popraćen.

Zbilja, udica je primamljiva: što poezija znači za pjesnika, autora kao što je on, kako on vidi njenu svrhu ili uloge, njene vrijednosti ili važnosti? Drugim riječima, kako se sada već etablirani pjesnik pozicionira u odnosu na poeziju, kako kao proces i rezultat pisanja, tako i na jednu od temeljnih imaginativnih struktura koja podržava našu ideju književnosti? Udica je primamljivija tim više što ova pitanja, mada stalna mjesta u intervjuima, na gostovanjima i predstavljanjima, rijetko kada budu teme kojima se pjesnikinje i pjesnici vraćaju u svojem pisanju, dapače, kojima posvećuju cijelu zbirku.

Čekolj u zbirci ne daje odgovor koji bismo konvencionalno očekivali, u onome smislu da bi čitava zbirka ili pojedini njezini dijelovi bile lirske refleksije na sve one konce koji su zapleteni u klupko, čvor koji nazivamo poezijom, ili lirski angažmani s nekim kanonskim, kultnim ili mitskim apologijama Poezije, ili tjelesna prorada procesa pisanja ili… ili… štogod već zamišljali kao modalitete mogućih odgovora. To ne znači da je zbirka obilježena izbjegavanjem odgovora; dapače, Čekolj odgovara, obilno, na načine koje možda ne bismo očekivali, na tragu zapravo dominantne prakse na suvremenoj pjesničkoj sceni. Jer, poput drugih pjesnikinja i pjesnika, Čekolj nam s Dobom predstavlja naizgledni paradoks. Njegov pjesnički subjekt eksplicira da je razuvjeren u poeziju, sklon je umanjivati vrijednost onoga što piše, istaknuti svoje nepripadanje i neprihvaćenost ili neshvaćenost od drugih, gotovo prijeteći da će odustati od pisanja – no, Čekolj ipak bira pisati poeziju, čitavu zbirku koja svjedoči da poezija ipak ima neku svrhu, neku ulogu, neku vrijednost. Većinom, u pisanju/pjevanju, problematiziranju identiteta, identifikacija i iskustava (pjesničkog) subjekta.

U intervjuu za portal Kritika-HDP iz 2023. godine Čekolj se osvrnuo kako Dječak pred žetvu tematizira, između ostalog, „osobni identitet i sve druge identifikacije koje pojedinac usvaja tijekom života [koje su] prikazane kroz pripovijedanje i pjevanje, a identifikacija u konačnici jest i pripovijedanje-pjevanje o vlastitom životu“. U već sljedećem odgovoru, osvrnuo se kritički prema pitanju odnosa autorskog subjektiviteta i „lirskog subjekta“, ističući da „[n]eki su prikazi i kritike zbirke previše polazili od moje biografije, jednostavno su zapali u zamku u kojoj nisu mogli odvojiti autora od lirskog subjekta, što je, čini mi se, ponovno vrlo često na našoj književnoj sceni“. Možda je zbog ovoga i Lara Mitraković uvrstila Čekolja među autore mlade generacije koji pišu autofikciju – ubrajajući tu još i Jurčević, Ćosića, Sever i Skočibušić (kojim obratom je došlo do toga da odjednom svi pišu autofikciju?) – pokušavajući možda doskočiti/preskočiti zamci da bude optužena da Čekoljevu poeziju iščitava biografski.

Kao i u Dječaku, tako i u Doba, Čekolj rijetko kad bira pisati u drugom licu ili u trećem licu o trećim osobama (čak i onda, znamo da druge zamjenice igraju ulogu prikrivanja tog „ja“), većinom konstruirajući svoj pjesnički subjekt kao „ja“. Pitanje istovjetnosti pjesnika i pjesničkog subjekta zbilja bismo mogli promatrati kao reprezentacijsku grešku (ideja da diskurs reprezentira stvarnost), no biografsko iščitavanje jedna je od strategija susreta s književnim tekstom. Posve sam siguran da bi autor istaknuo da sam i ja krivo iščitao zbirku; čak i ovo migoljenje i izmicanje („to nisam ja, to nije autobiografska poezija“) posve je standardna praksa autora na pjesničkoj sceni.

Čitajući Doba beskorisnih umnjaka, počeo sam promišljati da odgovor na pitanja zbirke (što je poezija, koje su njene svrhe ili uloge itd.) može glasiti da poezija postaje diskurs o sebstvu, proizvođenje sebstva, o nekom već „ja“ koje počiva na zamućenoj granici između autorskog subjekta i pjesničkog subjekta, koji služi izricanju iskaza istine o tome „ja“. U tom smislu, poezija se ostvaruje kao foucaultijanska tehnika/tehnologija sebstva (technique de soi): kao način kojim subjekt pokušava, samome sebi i drugima iz klupka stvarnog uobličiti i artikulirati svoje iskustvo, ne bi li ono bilo temeljem za razumijevanje onoga što možemo nazvati sobom samim, temelj kojim će konstruirati ili konstituirati samoga sebe, pokušati razumjeti samoga sebe, druge i stvarnost u kojoj se nalazi. Nije poanta je li taj „ja“ reprezentacija Josipa Čekolja ili pak nešto što zakriva lik Josipa Čekolja, odražava li ona stvarnost njegovih iskustava; poanta je da ta se ta poezija ostvaruje i ima učinak kao iskaz istine o tom nekom „ja“. Čekolj sam kao da upućuje na ovo, kada piše, „možda pišem samo da budem“ (str. 36.)

Naime, Čekolj nigdje ne odgovara što je poezija; poezija, dapače, čini mi se, niti ne postoji kao takva, samo pojedinačne pjesme ili cjeline pjesama na koje se pjesnički subjekt nekada osvrće, pritom, najčešće, ponavljam, posve derogativno („…ovu pjesmu pošalji prijateljima / i pitaj ih koliko je sramotno objaviti je pred osjetljivom publikom“, str. 17.) U više navrata on odbija uopće pričati o poeziji („ne želim razgovarati o poeziji / i ne želim da me išta pitaju o mojim pjesmama“, str. 36.; „dosadilo mi je odgovarati na pitanja o poeziji“, str. 47.) ili gotovo prijeti da će odustati od pisanja („ovo su možda posljednje pjesme koje pišem“, str. 94.)

Pjesnički subjekt pregovara svoje odnose prema svojim pjesmama: negdje su one promašene, uzaludne, kao besciljne i besmislene, neprihvaćene ili čak nedovršene, kao opadajuće u kvaliteti („a stihovi su mi bivali sve nespretniji i zabrinutiji“ str. 15.); istovremeno, dokida im ikakvu svrhu, ulogu, vrijednost („ovo je mutava i nesposobna pjesma“, str. 73.); istovremeno, u njima se razračunava s kritikom („odgovaram im… da ništa nisu dobro pročitali“ str. 16.); a istovremeno, često se osvrće na njihovo nastajanje („ova je pjesma u nastajanju“, str. 71.), pa i onda govoreći o tome kako to nije bitno („početni stih nastaje iza ponoći / i najradije bih prestao pisati kad bih mogao / ali ionako je svejedno pišem li ili ne“, str. 72.) One su neuspješne jer „svi oni lijepi bogati ljudi više su voljeli moje tijelo nego stihove“ (str. 40.) ili jer „neprivlačni su dečki koji pišu poeziju i knjige za djecu“ (str. 48.) (Usput, kojim obratima smo došli do trenutka u kojem poezija figurira kao relevantna u seksualnim susretima, kako se ona ubraja u ekonomiju tijela i užitaka, kako je ona bitan faktor u ljubavnom odnosu?) Pjesme su nešto izlišno, nešto u što je izgubio vjeru („… kad više ni sam ne vjerujem u književnost“, str. 40.), dapače, nisu čak ni kao buržujska dokolica („ali i to što nisam potomak ni plave ni crvene buržoazije / i što sam odgojen da zazirem od takvih“, str. 73.), niti larpurlartistički poduhvat, pa čak niti kao neki nadrealistički poduhvat.

Zbirka se ostvaruje kao mapiranje neke, daje nam se činiti, izgubljene generacije, mladih razdrtih između doma i „doma doma“, između želje za odrastanjem i gorkoslatke želje za prerano izgubljenim djetinjstvom (čak bez onog klasičnog odmaka alla Boym da objekt nostalgije nikada nije niti postojao), subjekta koji želi pronaći samoga sebe, shvatiti tko je (negdje, bilogdje!, u Zagrebu ili na otoku), i koji tako razdrt, rascjepkan, kontinuirano ponavlja traume, kontinuirano radi greške, svjestan da mu nanose štetu, topeći se, utapajući se ipak u trenutku, u još jednom izlasku, u još jednom romantičnom ili seksualnom odnosu ili u gorkoslatkim prisjećanjima, u osamljenosti ili očajnoj želji za intimnošću s drugim. Vidljivo je to primjerice u stihovima: „ali rado bih ostao još neko vrijeme, ako mi dopustiš, da pronađem sebe između tebe [Zagreba] i sjeverne strane Medvednice“ (str. 13.), „a ja ga molim neka na sve / postavi lokote, molim ga, / otoče, sad smo sami, / ti i ja, napokon“ (str. 91.), „svi poljupci prosuti su haustorom … svi petci umoreni su jutarnjom žeđi … svi ljubavni eksperimenti postali su digitalni neuspjesi…“ (str. 29.), „zapeli smo negdje / … / negdje smo zapeli, zasigurno“ (str. 66), „jer me previše strah napuštanja / odmahivanja rukom / i propuštenih / poziva“ (str. 36.), „molim te da prespavaš kod mene jer se bojim samoće / … / no ovdje se nitko ni u koga ne smije zaljubiti“ (str. 22.)

No, nijedna trauma, nijedna razdrtost, nijedan odnos, nijedna dvojba pripadanja nije razriješena u Čekoljevim pjesmama; on niti ne reflektira na njih, koliko ih evocira, ponovno proživljava. Stoga, bez mogućnosti da ih probavi, Čekolj se u zbirci daje da nam ih neposredno predstavi.

U svojoj kritici Luka Rovčanić je istaknuo kako je boljka zbirke deskriptivnost, osobito pojavnosti urbanog konteksta. No ta deskriptivnost ne čini mi se kao evociranje pojavnosti urbanog konteksta koliko konstruiranje ili nabrajanje mjesta u nekom (generacijskom?) imaginariju urbanog konteksta, jednako kako se Čekolj daje u nabrajanje nekog mitopoetskog imaginarija ne-urbanog konteksta. Dio razdrtosti pjesničkog subjekta jest i između dva imaginarija, dva simbolička sustava – između želje za pripadanjem, za smještanjem u grad te želje za pripadanjem „slavenskom“ („poganskom“) imaginariju vila, patuljaka, vještica itd., kao i u ranijim knjigama. Čekolj u zbirci uporno želi naglasiti da ovo nadilazi pjesnički subjekt; da je stvar generacijska, ili možda bolje reći geo-socijalna, ako ne klasna. Tri pjesničke cjeline markirane su odgovarajućim snopovima citata, potpisanih inicijalima, vjerojatno iz nekih intervjua ili razmjena, u kojim Čekoljeve sugovornice i sugovornici promišljaju odnos između „doma“ i „doma doma“, potrebe za sigurnosti, intimnosti i pripadanjem, i sl.

Kao naličje deskriptivnosti, opsesivni je poriv Doba beskorisnih umnjaka i njihovog pjesničkog subjekta nabrajanje; ono s jedne strane ima utemeljiti prisutnost i snagu pojedinih motiva u imaginariju pjesničkog subjekta; istovremeno, ono ima dokumentirati stvarnost i iskustva upravo u tom konstruiranju iskustva (pjesničkog) subjekta u pokušaju da se pozicionira i konstituira u vremenu i prostoru, da stvori dovoljno snažan temelj o koji se može uprijeti. U pjesmama, nabrajanje se ponekad ostvaruje kao refleks folklornih trijada, ali vrlo često kroz čitav vertikalni i horizontalni prostor strofe, ili kao nizanje motiva ili kao razrada pojedinog motiva u kraćoj strofi. Konačno, isto nabrajanje stvara imaginativni repertoar, neku ikonografiju „grada“ i „ne-grada“ (sela? mitopoetskog prostora), koji se da banalizirati kao suprotnost gradu, s haustorima, cuganjem i poderanim koljenima (ponekad zbog pijanstva, ponekad zbog seksualnog susreta), onaj drugi prostor koji obitavaju likovi vila, vještica, patuljaka itd., te prostor markiran imaginarijem djetinjstva.

Doba beskorisnih umnjaka karakterizira ne toliko suvišak, koliko preobilje, u kojem se mogu pronaći fantastični (u značenju neobično vrijedni, izvanredni) motivi, ideje i teme, no koji zapadaju u drugi plan u pokušajima (pjesničkog) subjekta da konstituira samoga sebe. Zbirka je u tome zanimljiva što pokušava, kao i druge, mapirati prostor formiranja, ocrtavanja, konstituiranja (pjesničkog) subjekta, što je jedna od zbirki koja pokazuje na koji način poezija postaje tehnologija sebstva, isto kako su bili dnevnici, kao način da subjekt može sam sebe spoznati i reprezentirati. Ona je egzemplarna za uvjete tog diskursa, pravilnosti te diskurzivne formacije: referenciranje tereta generacijskog gomilanja obiteljskih trauma, razdrtost između slobode i želje za pripadanjem, emocionalne i društvene nesigurnosti, itd.

Čekolj ovdje pridodaje bivanje jezičnim autsajderom, nenalaženjem sebe između rodnog (zavičaja nasuprot prebivališta/boravišta) i rodnog (odnosno seksualnog identiteta?) i rodnog (obiteljskog). Dapače, potpuno je propušteno u konstituiranju subjekta promotriti queer aspekt (od Orlanda, preko homoerotike i nagovještaja seksualnih susreta kao drugačijeg modaliteta povezivanja, do ideje odabranih obitelji kroz intenzivna prijateljstva).

Posve jasno da ćemo kao čitatelji imati različite utiske u susretu s tim pjesničkim subjektom, s njegovim identitetskim previranjima, s njegovim pokušajima da razumije i proradi svoje traume, s njegovim samosažaljevanjem i samokažnjavanjem, s njegovim idealističkim upiranjima, ovisno o našim pozicijama. No, pjesme će nas zadržavati na neposrednome, na površini tih figura koje konstituiramo kroz sve ono izvanjsko. Čekolj u svojim pjesmama ne ide u dubinu, nijedna tema ne prorađuje se sustavno, ne propituje, ne reflektira se nad njom ili pozicionira u odnosu na nju: kontinuirano iskri isto pitanje (ista pitanja!) koje bude neodgovoreno: sve što vidimo sjajna je površina iskustva, osjećaja, afekata, nagomilanih, koje onda kao progovaraju o subjektu. Čekolj nije radikalan, pa da kaže (mada ovo nisu radikalne teze) da sve što jesmo jest samo površina na kojoj se provodi mikrofizika moći, da su naša tijela, osobnosti, samopercepcije i želje/žudnje proizvedene u odnosima moći/znanja i da, želeći oslobođenje, utamničujemo se u disciplinirana tijela, ili da se proizvodimo i ostvarujemo u toj plošnoj igri istina.

Iza tog obilja teksta, iza iskaza istine o subjektu, nema naizgledne dubine, sve je već objašnjeno, a njihova istinitost je izravna, neposredna, zdravo-za-gotovo, istinolika. Poezija je gotovo poput kontejnera za sva to iskustvo, sve te osjećaje, sve te afekte, sva ta sjećanja, sve te traume i sl., kao prostor gdje ćemo predstaviti sav taj talog svakodnevice i iskustva koji uzimamo za temelj našeg bivanja, ali ne kao medij koji će posredovati te osjećaje, ne kao prostor refleksije nad svime time. Problem u tome jest da ovakva poezija, kao diskurs, ima učinke: ona stvara identitet. Hoćemo li poistovjetiti taj identitet s Čekoljem ili odricati izravnu vezu, hoćemo li to uopće ignorirati i govoriti samo o jezičnim i stilskim karakteristikama pjesme, hoćemo li ući u emocionalni angažman s tim subjektom, suosjećati ili kolutati očima? Ova poezija uporno zahtijeva angažman s tim subjektom, ali ne osobito duboko promišljanje o tom subjektu.

Kako je došlo do toga da poezija funkcionira kao tehnika sebstva, odnosno kako smo došli do trenutka da u svojoj poeziji dajemo iskaze istine o svojim iskustvima, da nabrajamo ta iskustva, tako da se čini da je svrha poezije da razjasnimo sebi samima, a onda i drugima nas kao subjekte, da kroz nju spoznajemo sami sebe, naše identitete, ali bez da reflektiramo o sebi samima i o mediju u kojem to činimo? Kako je postalo toliko bitno da predstavljamo svoj identitet u tekstu, čemu sav taj redundantni diskurs (discours en trop) o nama samima, te igre istine koje služe kao način strukturiranja iskustava sebe samih, a koja određuju naš odnos prema svome tijelu, drugima i prema svijetu?