'Duž oštrog noža leti ptica': Priče koje se prešućuju

Rat nije završen. Još se suočavamo s ratnom traumom i nosimo ratnu priču. Potreba da ona bude ispričana je velika i moguće oslobađajuća, o čemu svjedoči niz književnih djela objavljenih (samo) posljednju godinu dana, a jedan od njih jeste novi roman Tanje Stupar Trifunović Duž oštrog noža leti ptica koji je ušao u šire ili uže izbore za neke od najznačajnijih regionalnih nagrada.

Roman iznova otvara temu rata i gubitka doma, temu kojoj se autorica stalno vraća. Prepoznatljiv motiv njene poezije u romanu se oblikuje na drugačiji način: dat je glas djevojčici Vanji, tinejdžerki koja priča svoju ratnu priču o odrastanju ili svojevrsnom zarobljavanju u djetinjstvu, jer teško je napustiti kuću u kojoj si odrastao, ali kao da bez toga i nema pravog odrastanja. Nije data ni vremenska ni geografska odrednica radnje romana, samo imena likova daju naslutiti etničku pripadnost, a opis krajolika nagovještava da je radnja smještena negdje u blizini mora.

Bez većih kulturoloških, historijskih, socioloških, vremenskih odrednica gradi se univerzalna priča o ratu, tačnije o djetetu i djetinjstvu u ratu, o potrazi za domom, izdvojenosti, drugom, drugačijem, gradi se priča o nasilju i smrti, suptilno prikazujući kako se mijenja i čovjek i krajolik. Roman je fragmentarne strukture i u pogledu pripovjednih tehnika i u pogledu stila, u prozu su uključeni poetski fragmenti, dramski elementi i monolozi, retrospekcija – što doprinosi da pojedini dijelovi romana funkcioniraju kao samostalne cjeline, ali u konačnici odnosi u romanu jesu homogeni i čine neraskidivu cjelinu.

Radnja romana počinje naprasnim dolaskom vojske i od tog trenutka u mirnom mjestu pored mora da se naslutiti da nešto nije u redu, s njihovim dolaskom život se mijenja i postaje komplikovaniji. „Rat još nije počeo. Rat je iščekivanje.“ (str. 33.) Niko se neće usuditi glasno kazati da je rat, barem dok to svima ne bude jasno, ali idilu porodičnog života izmještenog iz grada u kuću na selu, poremetili su muškarci u vojničkim uniformama. Vojska simbolizira zaustavljanje života, počinju da se otkrivaju sve tajne sela i ljudi koji tu žive, otkriva se tragika života, sudbinski usud, ostavljanje, bijeg i traume koje su obilježile živote

„Raniji život je iščezao i ustupio mjesto nekom drugom životu koji se od onog prvobitnog razlikovao kao gorki i slatki badem jedan od drugog. Kroz rešetke na dječjem krevecu gledala sam u sobu i još dalje. Kroz prozor terase vidjelo se more, ljeskalo se u daljini, za sunčanih i vedrih dana činilo se bližim i pozivalo je, a potom bi nestajalo u sivom, u oblacima, u čudnim izmaglicama. Poigravalo se sa mnom pa bih pomislila da ga nema i da ga nikad nije bilo tu, nego sam ga ja izmislila. Tu u mutnom i nesigurnom između mašte i privida počinju sjećanja.“ (str. 15.)

Okosnicu narativa grade priče dvije djevojčice, Vanje i Milene, ispovijedane Vanjinim glasom. To je introspektivni i slojeviti prikaz ratne traume iz perspektive djevojčice koji se odlikuje dojmljivom, na momente bajkovitom atmosferom i pitanjima o slobodi, volji, ponavljanju historije na makro i mikro razini, od porodice do društva sklonog nasilju koje skoro da uživa u ratu. Rijetko ili skoro nikako ne nailazimo na postratne romane u kojima je glas dat djevojčici kao uvid u svijet ne samo žene, nego djeteta. Ovo je važna odlika romana, uspješno realizirana do kraja, i zahvaljujući toj perspektivi čitatelj/ica se senzibilizira i upoznaje sa dječjim doživljajem rata, o čemu se danas ne govori, čak ni putem književnog diskursa. Tanja Stupar Trifunović daje glas onima marginaliziranim, jer djeci se u ratu događaju užasi, a njihove priče se zanemaruju, niko ne želi da ih ispriča.

Duž oštrog noža leti ptica roman je koji otvara temu odrastanja i spoznavanja svijeta u ratu, (ne)prihvatanja drugog, sazrijevanja, porodičnih odnosa i nasilja. Rat je nasilje sam po sebi, ali ovdje je riječ i o psihičkom i fizičkom zlostavljanju djevojčice i zanemarivanju od strane i porodice i društva. Sva destruktivna uloga rata i pasivna uloga društva na razvoj djeteta prikazana je kroz lik Milene, trinaestogodišnje djevojčice koju ostavlja majka, baka je fizički maltretira (kaznama i batinama), seksualno je zlostavlja bakin partner, maltretiraju je i zadirkuju vršnjaci, odbijaju druženje, izopćena je iz društva, na koncu, njena tragedija kulminira grupnim silovanjem vojnika. Tim činom data je jedna nova dimenzija priče i pripovijedanja o ratu. Roman ne kazuje samo o fizičkom Mileninom stradanju nego i psihičkim posljedicama ratnih trauma, mučenja i ubijanja. Vanja pričom o Mileni mora reći istinu o onome što joj se dogodilo, na taj način pokazati i drugu stranu rata, često razorniju od samih metaka i granta, pokazati da je slika rata prisutna i u sadašnjosti, trideset godina kasnije, u kojoj još uvijek trpi/mo njegove posljedice.

„Rat se preselio unutra i nastavio da zri u tijelima ljudi. Puno ih se razboljelo u tim poslijeratnim godinama i umrlo, a mi smo bili zatečeni, kao da smrt sada kada je rat stao ne treba da postoji i treba da nas pusti na miru da odmorimo od nje. Posjete selu bile su posjete sahranama i grobljima. Tu bi se svi okupili i iščezli svijet bi načas živnuo u prisjećanjima.“ (str. 135.)

Kroz likove Vanje i Milene prikazuju se i njihovi suprotstavljeni svjetovi i donose dvije priče, dva viđenja rata, ali u njima je nasilje zajedničko, ma koliko da su njihove priče proživljene i ispričane iz različitih pozicija. Prema Vanji nasilje je prešutno unutar društva i porodice (uskraćeno školovanje ili odlasci u školu samo kad je moguće, marginalizacija djece iz života odraslih), ona sve vrijeme nastoji da pripada tom društvu „odraslih“, da postane njegov (važan) vidljiv dio, ali prema Mileni nasilje je otvoreno i direktno. Ona je marginalizovana i zlostavljana, njena priča jeste priča o okrutnosti drugih (i same Vanje) prema individui. Naravno, napomenimo da one nisu jedini likovi romana, postoje drugi, epizodni likovi koji nisu dovoljno razrađeni, čak za neke od njih nismo sigurni ni da znamo otkud oni tu i koja im je svrha, dok neki djeluju predvidivo i arhetipski (primjerice vojnik Milan u kojeg se zaljubljuje Milena).

„A onda je Milena nestala. Nije je bilo po seoskim putevima. Ni u školskom autobusu. Ni u školi. Niko nije ništa govorio o njoj. (...) Fantazije o njoj hranilo je njeno odsustvo. Milena se pobunila, napravila je nešto što nije smjela. Bila je i zaboravljena seoska kurva i neustrašiva Jovanka Orleanka i neko ko se nije ničeg bojao i bila je spremna da poludi da ispuni svoj san koji se polomio usput, koji je bio razderan svirepošću svijeta.“ (str. 111-112.)

Svi drugi u selu šute, okreću glavu od vidljivog, od nasilja, traume, rata, od bespomoćnosti djeteta da se suprotstavi svijetu odraslih. Kolektiv okreće glavu od Milene, pravdajući se time da je rat i da ih se tuđi životi ne tiču, jer se bore za vlastiti. Šutjeti o stvarima o kojima se ne može i ne smije šutjeti znači odobravati zločin nad djetetom. Nad Milenom je izvršeno dvostruko nasilje, prvo od strane muškaraca koji je emotivno i seksualno zlostavljaju, a zatim i od strane društva koji njene probleme ne želi da vidi kao probleme. Roman tako pokazuje u kojoj mjeri je društvo bešćutno i kako se trauma pojedinca ne može integrisati u kolektiv, te koliko nam kao društvu nedostaje dijalog, drugi glas koji će znati slušati i koji će otvoriti istinsko suočavanje s onim što se preživjelo. U ovom slučaju trauma je otvorena, ali odmah i potisnuta, jer ona u ovom kontekstu nema socijalni značaj, posrijedi je kolektivno nerazumijevanje. Izolirati traumu znači samo učiniti da ona postane još veća i prisutnija.

Roman donosi novine na regionalnu književnu scenu prije svega jer priču donosi djevojčica, a onda pokreće jednu od važnih tema danas: poziciju djeteta u ratu. Sve je to uspješno prikazano kroz lik Milene koja je ovdje (samo) tijelo kao pasivna metafora rata, ona je žrtva, nad njom su počinjeni svi oblici nasilja i degradacije: poniženje, zlostavljanje, silovanje. Tijelo žene jeste simbol patnje, to je jasno i iz rata i iz romana. Unutarnji svijet glavnih protagonistica da se naslutiti, posebno Milene, ali nikad ne možemo doći do njenih stvarnih osjećanja. Čak na kraju nismo sigurni ni šta se s njom dogodilo ili je posljednji susret Vanje i Milene magnoveni trenutak i(li) Vanjino suočavanje sa sobom.

„(...) neka prokleta krtica u meni je hodala kroz svoja podzemlja i tražila Milenu da mi ispriča šta joj se desilo, šta je to ostalo u mračnim hodnicima iza nas. (...) I dok je nestajao svijet, Milena je pričala i iz njenih priča pred nama se otvarala prošlost, iz zamki su se izvlačile pobijene ptice i kreštale oko nas, mrtvi gušteri su plazili svoje crvene jezike, vojska je marširala selom, moj otac je stajao pred vratima kuće i mahao mi, vjetar je nosio pokidane krovove, u Milenine oči upalo je cijelo selo i ja s njim i u tom kovitlacu sve se opet odvijalo iz početka i svako od nas je mogao ugrabiti i neku drugačiju sudbinu.“ (str. 140, 141-142.)

Duž oštrog noža leti ptica jeste roman koji donosi kompleksnu priču o društvu, njegovom (ne)suočavanju s ratom i borbi za preživljavanjem, ovo je dirljivo poetsko razmatranje o tome šta se događa u ratu, ali i nakon rata, i na koje sve načine (ne samo smrću) rat uništava živote. Ovo je roman koji ne odlaže suočavanje sa istinom, nego govori istinu, one priče koje se prešućuju, priče u koje odbijamo povjerovati jer ne možemo vjerovati da tolika količina zla postoji u čovjeku. Ovdje nema ukrasa, suvišnih detalja, nema izmišljenog jer sve se ovo događa nama i oko nas, sve je ovo stvarno, kao što smo stvarni mi i naši životi. Zbog njegove teme, pripovjednih tehnika, poetskih elemenata, perspektive pričanja i protagonistica Vanje i Milene, ovo je roman koji dugo nećemo zaboraviti.