'Kratki roman o majci': Kratki roman o čežnji za ljubavlju

U često citiranoj rečenici Czesława Miłosza –“When a writer is born into a family, the family is finished” – podrazumijeva se da je pisac onaj koji razotkriva, izdaje obiteljske mitove i iznosi na vidjelo ono što je trebalo ostati skriveno. No, Kratki roman o majci Tatjane Gromače poziva nas da tu misao okrenemo naglavce: što ako je obitelj takva da pisanje nije izbor, nego nužnost? Ne sredstvo samorealizacije, nego strategija preživljavanja. Pisanje ovdje nije gesta slobode, nego odgovor na pritisak koji ne pronalazi drukčiji način artikulacije.

Kratki roman o majci nastavlja se na autoričinu nagrađivanu Božansku dječicu, knjigu u kojoj je odnos majke i kćeri već bio središnje mjesto pripovijedanja, ali ne funkcionira tek kao puki tematski ili motivski nastavak: iako je riječ o istoj majci, ovaj je put ona mrtva – i to već dvije godine. No, Kratki roman o majci nije knjiga o smrti, umiranju ni žalovanju u uobičajenom smislu. Ovo je knjiga o onome o čemu se rijetko govori kad smrt već nastupi – o tamnim, društveno neprihvatljivim osjećajima koji nadživljavaju odnos; o pitanju je li uopće dopušteno osjećati srdžbu prema mrtvoj majci, osobito majci koja je bila bolesna, ranjiva i društveno marginalizirana. Time se roman svjesno odmiče od očekivanog registra pijeteta i ulazi u neugodan, ali nužan prostor moralne ambivalencije.

Majka se prikazuje kao višestruko drugotna: Srpkinja u hrvatskom kontekstu, psihička bolesnica (manično-depresivni poremećaj), žena obilježena religijskim licemjerjem i socijalnom isključenošću. Ona postaje dvostruki, pa i trostruki Drugi, a odnos majke i kćeri prestaje biti tek intimna drama i prerasta u mjesto gdje se presijecaju ideologija, patologija, povijest i patrijarhat. Gromača pritom nudi i oštru, ponekad grubu kritiku hrvatske malograđanštine i katoličkog licemjerja, osobito u prizorima majčina preseljenja iz grada na selo, gdje se marginalnost ne ublažava, nego dodatno učvršćuje kroz svakodnevne rituale pripadanja i isključivanja.

Upravo se ta slojevitost drugotnosti i društvenog pritiska odražava i na samu organizaciju teksta. Fragmentarnom strukturom – kratkim poglavljima, zgusnutim zapisima – Gromača ostaje vjerna svojoj poetici, ali ovaj put piše s jasnijom narativnom niti, s više izravnosti i manje metaforičkih zaklona. Naturalizam bez uljepšavanja zahvaća bolest, psihičke slomove, tjelesne izlučevine i nasilje. Ništa se ne ublažava ili estetizira do mjere da bi čitatelju bilo ugodno. Majčin lik izgrađen je bez strahopoštovanja – i upravo je to jedna od najvećih vrijednosti i autentičnosti knjige.

Majka je stroga, kontrolirajuća, ljubomorna, ispunjena srdžbom, ohološću i zavišću; ona oduvijek odbacuje kćer, ali istodobno ovisi o njoj. Pripovjedačica se u njezinoj blizini osjeća kao teret, kao životinja kojoj se namiruju tek osnovne potrebe. Osjećaj opterećenosti i stalne majčine nasilne kontrole ne ostaje samo subjektivni doživljaj, nego postaje okvir kroz koji se prepoznaju obrasci koji se ulančano prenose na druge.

Upravo su transgeneracijska trauma i pitanje krivnje neke od središnjih tema Kratkog romana o majci. Odnos majke s vlastitim ocem, kojemu je morala udovoljavati, preslikava se na njezin odnos s mužem, a potom i s kćeri. Gromača pokazuje kako se mikrosukobi unutar obitelji pretvaraju u obrasce i gotovo mehanički reproduciraju u novim odnosima. Ipak, upravo na toj razini roman ostaje djelomično nedorečen. Transgeneracijska trauma često se konstatira kao problem, ali s vremenom počinje funkcionirati kao floskula: govori se o prijenosu nasilja i boli unutar obitelji, no izostaje dublje promišljanje o tome što se događa izvan toga zatvorenog kruga. Što se zbiva kada pojedinac iziđe iz primarne obitelji? Kako se trauma sudara s traumom drugoga – partnera, supružnika? Što se događa kada je jedno zaliječeno, a drugo nije? Izostanak takvih promišljanja značajan je jer pripovjedačica u romanu spominje da sad ima partnera i vlastitu obitelj, ali ti odnosi ostaju gotovo potpuno izvan fokusa, kao da su cenzurirani i izuzeti iz analize.

Suprotno tome, roman ne izostavlja autorefleksiju – spoznaja da transgeneracijska trauma i osjećaj opterećenosti oblikuju ne samo odnos prema majci nego i vlastitu sposobnost otpora. On se javlja kao mladenačko buntovništvo – kao pounutreni, introspektivni oblik te borbe, no taj bunt djeluje zakočeno, sputano i iskrivljeno rigoroznim odgojem i trajnim osjećajem krivnje. Otpor postoji, ali je internaliziran, bez jasnog izlaza. Pisanje se u tom kontekstu može shvatiti kao oblik odgođenog, preusmjerenog bunta: ne spektakularnog, nego tihog, upornog, često okrenutog prema sebi. I sama pripovjedačica implicira da ne piše iz komunikacijske potrebe, nego prvenstveno za sebe. No upravo ta usmjerenost prema unutra određuje i čitateljski doživljaj teksta.

Važno je pritom naglasiti da roman ne sklizava u dociranje. Iako se može čitati i kao upozorenje – potreba da zaliječimo vlastite rane kako ih ne bismo prenijeli na djecu – ta utilitarna dimenzija ostaje suzdržana, što pripovijedanju daje diskretnu, ali vrijednu promišljenost. Tekst ne nudi recepte ni terapijske zaključke, zbog čega djeluje emocionalno pošteno. Pripovjedačica govori iz pozicije nekoga tko razumije, ali ne nužno i oprašta. Istodobno, bolna je spoznaja da ne vjeruje kako se majka ikada doista kajala, čime dodatno angažira čitatelja. Čini se da je u dubini ne osuđuje potpuno, nego je pokušava razumjeti kroz prizmu transgeneracijske traume – iako taj pokušaj, kako je već naznačeno, nije ispunio sav potencijal koji tema nudi.

Za razliku od Božanske dječice, ratne devedesete ovdje su manje prisutne, ali roman u pojedinim segmentima funkcionira i kao dokument vremena. Dijelovi posvećeni pandemiji COVID-19 – zabranjene posjete u bolnicama, izolacija, majčina smrt u samoći, telefonski razgovori posljednjih dana – dodatno naglašavaju temeljnu temu knjige: radikalnu usamljenost. Majčina smrt bez svjedoka tako postaje ekstremna, ali logična završna točka života obilježenog dugotrajnim isključenjem.

Jedan od najzanimljivijih i ključnih slojeva romana metatekstualno je promišljanje umjetnosti i pisanja. Gromača ne piše samo o obitelji; ona sustavno piše i o pisanju samom, ogoljujući spisateljski posao „Pišem ovu knjigu unaprijed i sve vrijeme svjesna njenih manjkavosti, svjesna nemoći zbog nemogućnosti da riječima koje su plod estetskog, umjetničkog zanosa i spoznaje suženosti, nemoći, kratkovidnosti, dosegnem istine koje će biti konačne i sveobuhvatne – odatle, možda, i moj bijes“ (str. 115). Pisanje se pojavljuje kao religija i kao ljubav: „Ta istina boli, zato pišemo – da bismo tu istinu, tu bol zaboravili, potisnuli na neko vrijeme. Sretni smo kada pišemo, kada uronimo u svoj posao, jer znamo kako je on naše spasenje. Naše privremeno spasenje, no jedino učinkovito, jedino koje djeluje – uz ljubav, koja je iznad toga, iz koje se, jasno, rađa i pisanje“ (str. 18). Pisanje se predstavlja i metaforom seksualnog čina – motiva koji ostaje intrigantan, ali i nedovoljno motiviran. Moguće objašnjenje nudi se ondje gdje autorica piše o seksualnosti kao tradicionalno zabranjenom području i – kasnije – o pisanju kao obliku pobune i slobode, no ta se poveznica nikada ne razrađuje do kraja, zbog čega dijelovi teksta mogu ostati između provokacije i nedorečenosti.

Umjetnost se u romanu istodobno i osporava i afirmira. S jedne strane naglašavaju se njezina nemoć i ograničen doseg, dok joj se s druge strane pripisuje gotovo spasonosna funkcija. U tom se raskoraku razotkriva temeljna ambivalencija romana: umjetnost nije ni dovoljna ni suvišna, ali je jedino što preostaje. Česta referiranja na slikara Francisa Bacona dodatno pojačavaju osjećaj da je riječ o umjetnosti koja ne nudi utjehu, nego istinu u njezinu najneugodnijem, deformiranom obliku. Intertekstualnost ovdje nije ukras, nego pokušaj samorazumijevanja, poimanja svijeta kao literarnog kontinuiteta, suptilne potrage za pitanjem zašto pišemo, što umjetnost može, a što ne…

Ipak, roman nije bez slabosti. Česta ponavljanja istih motiva, misli i emocionalnih reakcija, bez dodatne razrade, s vremenom postaju zamorna. Ta se ponavljanja mogu čitati kao signal opsesije ili pokušaj iscrpljivanja traume, ali čitateljski učinak ostaje dvojben, osobito jer su situacije često gotovo identične, kao i afektivni odgovori na njih. Opći mračni i depresivni ton, iako opravdan temom, dodatno pojačava osjećaj monotonije. Neka poglavlja djeluju kao fingirana struja svijesti – više stilizirana nego organska, a stil povremeno sklizava u melodramatičnost: „Da, ali kad ti imaš ljubav… Nije dodala za razliku od mene, ali to je mislila – to je stajalo u zraku, kao ono neizgovoreno, a čvrsto i opipljivo poput mramornoga stupa čija hladnoća nije zebla samo njeno srce“ (str. 163).

Neobično je i gotovo potpuno izostavljanje lika sestre: njezino se postojanje tek rubno spominje, što otvara pitanje selektivnosti pripovijedanja i granica perspektive. Uz to, interpretativno su posebno osjetljivi trenutci u kojima se opetovano i jasno iskazuje da je majka sama kriva za vlastitu psihičku bolest „Stvorila si bolest da se u nju zavučeš, kao u nešto sigurno, nešto što će te čuvati od drugih povreda (str. 96)“, te mjesta koja mogu zazvučati kao gotovo opasni savjeti „Čovjeka treba pustiti da umre, da to sam obavi kako treba, to je sve. Oproštaj, posljednje riječi, i potom šutnja. Bez telefoniranja, bez dolazaka, bez pokazivanja emocija. Rez. To je sve“ (str. 97). Pritom mi se ne čini da je riječ o afektivnom proboju pripovjedačice, već o promišljenim, iako šokantnim, iskazima – što dodatno naglašava složenost i napetost pripovjedačkog glasa s jedne, a majčine dugogodišnje šutnje, zatvorenosti i distanciranosti s druge strane.

Naravno, interpretacija ostaje otvorena: čitatelji se mogu različito poistovjetiti s majkom ili kćeri, i zauzeti vlastitu poziciju, premda je na prvu logično stati na stranu pripovjedača i prihvatiti njegove misli. U tom kontekstu, zanimljivo je i pripovjedačičino povremeno ograđivanje i samokritika koji čak ne djeluju kao pokušaj distanciranja, već autoferencijalno mjesto, mjesto produbljivanja sjajnih razmišljanja o umjetnosti i procesu čitanja: „Tako je i s ovom knjigom. Ne, ona nije konfuzna, ona ima svoj ritam, svoj jezik, melodiju, i svoje slike (…) – sve to ova knjiga prati, želi da posjeduje, kao ključić od tajnih vrata koja kada se otključaju unutar svojih prostorija primaju samo posebne, naročite ljude – one vođene instinktom, osjećanjem da im je u tako nečemu mjesto“ (str. 142).

Nakon svega, roman ne nudi jasan odgovor na pitanje što pripovjedačica osjeća prema majci: postoji li oprost, prihvaćanje ili barem nova spoznaja. Vjerojatno ni sama pripovjedačica na to nema odgovor – i upravo ta nedorečenost ostaje jedna od najiskrenijih točaka teksta. U jednom trenutku ona se pita: „Je li moja pripovijest o njoj samo pripovijest o žudnji za ljubavlju?“ (str. 101). I to pitanje može poslužiti kao ključ za čitanje cijelog romana.

Kratki roman o majci nije samo knjiga o majci, nego o čežnji za ljubavlju, o nemogućnosti da se ona primi ili pruži na zdrav način, o fatalizmu koji proizlazi iz dugotrajnog emocionalnog nasilja... Nakon svega ostaje dojam da je ovo roman koji je mogao završiti gotovo bilo gdje: gotovo svaka posljednja rečenica poglavlja djeluje kao potencijalni kraj knjige. To je istodobno njegova snaga i slabost. Snaga, jer tekst stalno proizvodi upečatljive misli; slabost, jer sugerira da proces pisanja još traje, da je možda prije svega bio usmjeren na pripovjedačicu/autoricu samu.

No, spominjana promišljanja o umjetnosti spašavaju tekst od toga da ostane zatvoren u terapeutskoj gesti. Kratki roman o majci nije ugodna knjiga, ali je poštena i upečatljiva. Ne nudi pomirenje, ne nudi katarzu, ne nudi jasne odgovore. Umjesto toga nudi pogled ravno u ono što bismo najradije zaobišli: u bijes, u krivnju, u ambivalentnu ljubav. I u pisanje koje nije luksuz, nego krik.