'Vučja kuća': Sablasne slike stvarnosti

* Tekst sadrži citate s opisima seksualnog nasilja.

Živjeti, odrastati i oblikovati se kao književnica u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj još uvijek traje rat čak i nakon njegovog službenog završetka, zemlji u kojoj su na licima ljudi koji su ga preživjeli (ili misle da jesu) vidljivi tragovi rata, odgovornost je i teret, ali, s druge strane, to je svojevrsna mogućnost i snaga da se ispričaju tuđe priče, priče svih onih koji ne mogu ili ne umiju (glasno) govoriti. Iskustva rata i života oblikovanog u ratu i poslije njega, na čovjeka, kao i na zemlju, ostavljaju snažan trag, nevidljiv možda na prvu. Tada književnost postaje prostor u kojem ljudi postaju vidljivi i u kojem oni donose svoju priču. Magdalena Blažević otvara taj književni prostor, pretvarajući svoje iskustvo, ali i iskustvo drugih u priče koje moraju biti kazane i koje zaslužuju da ih čujemo.

Objavljivanjem prve knjige priča Svetkovina (2020.), postalo je jasno da čitamo nešto više od obične proze, suočavamo se s glasom koji prodire do čitatelja/ice i ne samo da je prisutan i snažan, nego ne dopušta da bude zanemaren. Magdalena Blažević ne odstupa i ne eksperimentira sa temama, nego nastavlja dobro poznatom matricom. Ovu autoricu, prije svega zaokupljuje tema rata, tranzicije, postratne krize čovjeka, zanima je transgeneracijska trauma koja ne mora nužno biti ratna (a jeste i to) nego je riječ o prijenosu ključa patrijarhata. Ona u centar svojih priča postavlja ženu oko koje se dalje razvija radnja i prikazuje stvarnost, jer autoricu zanima šta društvo čini ženi, na koji način se odnosi prema njoj, s posebnim osvrtom na to kako je žena tretirana u ratu i zašto je njeno stradanje marginalizirano. Od romana U kasno ljeto (2022.) i Sezona berbe (2023.) do nove zbirke priča Vučja kuća i druge proze (2025.), Magdalena Blažević gradi prostor u kojem žene dobijaju glas koji im je oduzet, a njihove svakodnevne borbe i unutarnji svjetovi postaju centralno mjesto naracije. Priče donose preplet prošlosti i sadašnjosti, otvoreno govore o temama o kojima se u društvu radije šuti, a protagonistice su žene koje su pretrpjele ili još uvijek trpe društvene nepravde i nose traume gubitka (doma, supruga, ljubavnika, djeteta, sebe).

U zbirci Vučja kuća i druge proze Magdalena Blažević snažnije nego u ranijim djelima otvara tematska polja o kojima se sve manje govori, a koja duboko prožimaju i oblikuju savremeno društvo. Pokretač priča jeste rat, ali ne kao eksplicitno prikazan događaj, već kao latentna prisutnost koja određuje sve tokove života i otvara neka od najvažnijih pitanja slobode, pravde, moći, zla, odgovornosti te društvene i rodne neravnopravnosti. Kroz prikaze ratnih zločina, pljačke, silovanja, neželjne djece (posljedica silovanja), nasilja i konstrukcije lažnih heroja preispituju se moralne i egzistencijalne granice ljudskog djelovanja. Posebno mjesto zauzima figura žene i žensko tijelo, predstavljeno kao prostor bola i stradanja, od djevojčica i djevojaka do majki i baka koje trpe nasilje, i u okvirima ratnih okolnosti i u odnosu prema muškarcu. U ovoj knjizi autorica, smjenjujući dužu i kraću formu priče, najčešće kratke priče od svega nekoliko rečenica, premješta težište s pričanja na atmosferu. Rečenica je kratka, precizna i oštra, zarezuje poput noža. Primjerice, u pričama „Suša“, „Povratak“, „Divno ljeto“, Bijeg, „Požar“ sve što nije kazano ili sve što se ne može izgovoriti snažnije je od onoga što je rečeno.

Radnja priča smještena je u ruralne prostore, u unutrašnjost BiH u kojoj buja priroda, ali ne i život. Zapravo je tako eksplicitno prikazan život u svoj svojoj nemogućnosti življenja, i ruralnim ambijentom dodatno se pojačava nemogućnost napretka, prevladavanje traume, a pojačava se osjećaj bespomoćnosti i straha. Jer sve je otuda daleko i nepromjenljivo. Magdalena Blažević dekonstruira idealiziranu, bajkovitu sliku sela i prirode, prikazujući ih kao mjesta surovosti, izolacije i borbe za preživljavanje. Seoski prostor postaje mjesto razaranja, muškarci su na ratištu, žene ostaju same, a po njihovu povratku one se suočavaju s bijesom, frustracijom i nasiljem koje donose iz vojske. Nagomilana patnja i trauma ženskih likova ostaju neimenovane, izražene tek kroz naznake, nedovršene razgovore i neizgovorene riječi, čime se dodatno naglašava njihovo potisnuto iskustvo. Težina i neuslovnost života oslikane su nizom sugestivnih prizora: napuštene i/ili porušene kuće, šume, rijeka koja odnosi mrtva tijela, suncem spaljena trava, snijeg na kojem su tragovi krvi, otrovni dim, kisele kiše, pas pred vratima, zujanje stršljenova nad glavama, muhe nad lokvama krvi, djevojčičine oči u prašini kraj puta, zmija ispod praga. Sve te slike čine gustu mrežu zastrašujućeg života i sve je to prostor stradanja, zločina i trajne nelagode.

Nasilje prema ženama postaje izuzetno važna tema i Madalena Blažević prikazuje nekoliko njegovih oblika: od porodičnog („Medna rosa“, „Trula kobila“), zatim ratnog silovanja („Djevojka iz sobe 302“, „Zimovalište za sove“), sve do nasilja danas, kada muškarac siluje i ubija iz obijesti („Žuta lala, dušo“). Skoro u svakoj priči žene su podvrgnute nekom obliku nasilja da li psihičkom ili fizičkom. Nasilje prema ženama strukturira i određuju središnji ton priča, na taj način prikazuje se i ona druga strana, najčešće zanemarivana, smatrana nevažnom, a to je ženska strana rata i stradanja.

"Odbijala je skinuti kaput kad su je kao petu doveli u sobu 302. Nije razgovarala sa ženama koje su je tu dočekale. Stajala je pored vrata kao da će taj čas izaći. Kada je na hodniku čula muške glasove i zveckanje ključevima, mirno je odšetala na terasu, popela se na ogradu i nestala kao kad kamen baciš u bunar. Vojnik je ušao unutra i izašao na terasu. Pogledao je preko ograde i opsovao. Neka je niko ne miče odatle. Služit će kao primjer drugima." (str. 52.)

Silovanje je demonstracija moći muškarca nad ženom. Cilj silovanja u ratu jeste pored pokazivanja sile, oduzimanje dostojanstva, a pored toga, i snažna osveta neprijatelju, jer ta žena koja „pripada njemu“ više nije žena, ona je osramoćena i u njoj je uništena želja za životom. Ona je svedena samo na tijelo kojim se manipulira. Kao takva, silovana, ona društvu sa snažnim patrijarhalnim vrijednostima postaje beznačajna. Trauma silovanja je posebna tema koju istražuje i o kojoj piše Magdalena Blažević još u Sezoni berbe, ali u ovim pričama mnogo snažnije i otvorenije. Tako u priči „Zimovalište za sove“ nailazimo na brutalne scene nasilja prema ženi/ma.

"Lina je majka djevojčice, to je jasno, ali očeva je više. Petorica muškaraca iz kuće su očevi. Zato nitko ne pita za ime oca. Jednog od njih nedavno je vidjela u poljoprivrednoj apoteci. U nosnicama je osjećala oštrinu ustajalog znoja, šljivovice i vlastite krvi. Stajala je iza njega ne mogavši se pomaknuti. Promatrala je ruke što su držale sadnicu višnje. Pogledao ju je, ali je nije prepoznao. Kao što su u njenim očima sva petorica muškaraca dobila isti lik, tako su u njegovim sve djevojke i žene iz kuće imale isto lice. (...) Lina je mislila. Iste ruke udaraju njezin obraz i njeguju stablo višnje.
(...)
Sva petorica razapinjala su joj tijelo u sobi s krvavim madracima. Jedan za drugim širili su ruke i noge. Rikali su nad njom kao gladni lavovi. Lina je nepomično ležala jer su je tako manje tukli.
Tijelo joj je mlado, tek zasađeno stablo višnje.
Zacjeljuje samo. Rana na ranu, ožiljak na ožiljak." (str. 74.-76.)

Godinama nakon rata, Lina je morala otići u kuću zločina, „popeti se u sobu s krvavim madracima. Da se uvjeri da nje tamo više nema“. (str. 80.) I to je jedna od najsnažnijih rečenica kada se govori o silovanju unutar književnog diskursa, rečenica koje uopće ne opisuje šta se u ženi, u ovom slučaju Lini, događa, ali i rečenica iz koje nam je posljedica zločina, sva nemogućnost života nakon toga, sva psihološka stanja su njome opisana i jasno nam je kako se Linin unutrašnji svijet iz dana u dan raspada.

Vučja kuća i druge proze snažno artikuliraju žensko iskustvo rata, pri čemu je silovanje prikazano kao najstrašniji zločin, jednako u ratu kao i u miru. Žensko tijelo postaje mjesto borbi, napuštanja, izdaje, ono je mjesto bola, traume, stida i rađanja, ali i mjesto snage i otpornosti. Kroz priče se jasno ističe kako su žene nositeljice sjećanja: one peru krv nakon borbi, biraju smrt prije gubitka dostojanstva, ali istovremeno pronalaze načine da se oslobađaju svojih frustracija (često kroz ljubavne odnose i seksualno eksperimentisanje).

Pogledamo li širu sliku, vučja kuća jeste strah, nešto od čega i iz čega se bježi, ali to je i prostor za moguće suočavanje s vlastitim ograničenjima, traumama i moralnim dilemama. Je li vučja kuća kuća? Ona nalikuje tome, ali ona nije dom, nije sigurni prostor. Svijet je u takvoj kući zaustavljen u okviru prozorskog okna, tu je žena zarobljena i tu, u sobi, događa se njeno stradanje. Kuća produbljuje traumu rata i gubitka, iz nje je nemoguće pobjeći, a kretanje je ograničeno od zida do zida, od traume do traume.

Knjiga Vučja kuća i druge proze donosi prostore prazne prostore o kojima sam govorila s početka teksta, te prostore popunjava književnost čak i kada su fizički napušteni poput napuštenih kuća koje su sveprisutne u knjizi, kao snažni simbol gubitka doma. Knjiga dalje donosi i prikaz ljudi čije živote obilježava rat, zatim nasilje prema ženama i u ratu i u miru, ono ne obilježava samo tijela (kroz vidljive tragove), nego određuje i međuljudske (ne)odnose koji se na razini knjige kreću između bliskosti i odbacivanja, ljubavi i prevare, potrebe i izdaje, blizine i odlaska, napuštanja i povratka.

Magdalena Blažević oblikuje književnost koja ne uljepšava, ne podilazi i ne zaboravlja, njene priče jesu i ostaju život, svjedočanstvo i podsjetnik šta se sve dogodilo u ovih trideset godina i šta (nam) se sve još događa.