'Kučke iz rezervoara': Psovka, pištolj, šljokice

„Svaka tri sata i dvadeset pet minuta u Meksiku jedna žena umre raskomadana, ugušena, silovana, pretučena, živa spaljena, osakaćena, izbodena, sa slomljenim kostima i modricama na koži. Tijelo žene, još jedne žene. Bilo koje žene, žene bez imena.“

Bijesne, osvetoljubive, veličanstveno svoje, u visokim potpeticama, s pištoljima u torbicama, protagonistice zbirke međusobno povezanih kratkih priča Kučke iz rezervoara meksičke autorice Dahlije de la Cerda stigle su mi u ruke ovog ljeta, rekla bih, u pravome času. Već dulje vrijeme razmišljam o konceptu, sintagmi, fenomenu ženskog bijesa. Viđam female rage sve učestalije po internetu, kroz podcaste, videozapise kratkog formata na društvenim mrežama, analize primjera ženskog bijesa u filmskoj industriji i slično. Posebno mi je inspirativan intervju Anye Taylor-Joy i Nicholasa Houlta o snimanju filma The Menu, gdje je Taylor-Joy opisala da ženski bijes u stvarnosti izgleda znatno drugačije od onoga inače portretiranog na filmu – povučenog, potisnutog, nikada dovoljno realistično izraženog, eventualno ukrašenog kakvom blistavom suzom.

Nedavno sam se zatekla na tipičnoj ljetnoj zabavi povodom dana grada na otoku gdje ljetujem. Na samom početku večeri, jedan poznanik s kojim se vidim par puta godišnje kad stignem na otok, prilikom pozdravljanja sa mnom spustio je svoju ruku znatno niže niz moja leđa nego li je smio. Nije za to niti jednim mojim pogledom ili riječju dobio dopuštenje, cerekao se kao da riječ o nečem sasvim uobičajenom i nevažnom, ignorirao moje opetovano "NE" i začudio se mojoj glasnoj i nagloj reakciji dok sam mu zavrtala ruku iza leđa i lupala ga petom cipele u listove. Iznenađen mojim bijesom, pokušao se opravdati, objašnjavajući mi svoje viđenje situacije: "Kad žena prvi put kaže ne, to baš i ne znači ne." Scena je, dakako, bila prikladno popraćena salvom smijeha nekolicine prisutnih muškaraca, svih redom naših zajedničkih poznanika, mahom muškaraca u 50-ima. Ženski bijes, dakle, u mom se slučaju interpretirao kao smiješna, zabavna sitnica u sklopu cijele večeri.

Dobro. Pitam se koliko bi se isti kojima je scena hvatanja žene za stražnjicu bez ikakvog dopuštenja, zaista glasno smijali kad bi proveli duže od nekoliko minuta kao likovi u zbirci priča Kučke iz rezervoara? Jer, žene iz De la Cerdinih priča neće stati samo na zavrtanju ruke, one će na noge podići ako treba i cijeli narkokartel s automatskim puškama, vampirskim zubima odgristi grkljane silovatelja ili pak tavom razbijati glave. Muškarci u zbirci Kučke iz rezervoara dobivaju svoju simboličku književnu porciju nasilja kao odgovor na stravičnu brojčanu statistiku femicida i nasilnih zločina nad ženama u Meksiku, jer gdje ih neće sustići ruka institucionalne pravde, tu su s pravom bijesne Meksikanke koje sve uzimaju isključivo u svoje ruke.

Kučke iz rezervoara reprezentativna je feministička kratka proza ne samo u meksičkoj književnosti, već i na globalnoj razini pa ne čudi vijest da je zbirka ušla u polufinale nagrade Booker. Polazeći od žena različitih pozadina, od teškog siromaštva u predgrađima do bogatih parcela narkobosova, od trudnih tinejdžerica do nadnaravnih vampirica i vještica, Dahlia de la Cerda dijagnosticira suvremeni Meksiko, zemlju gdje rodno uvjetovano nasilje u više od 95% slučajeva prolazi nekažnjeno, i daje odriješene ruke ženama da se obračunaju s nasilnicima ili se za sebe izbore na koji god način. Prodorne, glasne i eksplozivne, protagonistice zbirke Kučke iz rezervoara spremne su na sve oblike kriminala, pa čak i na ubojstvo, kako bi iskupile ili spasile nekog svog ili sebe.

Pisana iz bliskog i neposrednog prvog ili eventualno drugog lica u posljednjoj priči, zbirka na strukturnoj razini predstavlja kontekstualno čvrsto povezane priče, isprepletene poput pletenice, gdje protagonistice jedne drugima uskaču u priče. Ako je jedna bila glavni lik u svojoj priči, njezina će prijateljica/sestra/poznanica/suradnica/suparnica biti centar neke od sljedećih priča u zbirci. Primjerice, jedna od meni istaknutijih priča jest "Yuliana", o kćeri velikog narkobosa, urnebesnoj, razmaženoj, ali svojim bližnjima žestoko odanoj djevojci koja unajmljuje plaćenu ubojicu, La Chinu, kako bi osvetila nasilnu smrt najbolje prijateljice Regine. La China, kao i Regina, nešto kasnije u zbirci dobivaju svoj prostor i glas kao i ostale protagonistice i tako se zbirka zaokružuje s ukupno trinaest priča koje se katkada čitaju s humorističnim ushitom, ali i sa željeznim čvorom u želucu. Svaka na svoj način komična i nemjerljivo tragična, južnjačke kraljice De la Cerdinih kratkih priča katkada će čitatelja izuzetno nasmijati, a već na sljedećoj stranici smrznuti od šoka kad glatko kliznu u grafičko opisivanje (seksualnog) nasilja.

Ono što Kučke iz rezevoara čini posebno prisnim štivom jest jezik ulice, urešen kolokvijalizmima i psovkama, bez filtera i sablažnjavanja, kao i bez ograničavanja iskaza, koji iz perspektive nezaboravnih protagonistica čitatelju potanko ocrtava okolnosti njihovih života. U toj beskompromisnoj otvorenosti jezika koji ne bira "društveno prihvatljive" izraze i ne libi se maksimalne rečenične vulgarnosti, zbiva se najveća prisnost koju proza Dahlije de la Cerde uspostavlja sa svojim čitateljstvom. Neobično je lako zamisliti da jedna od trinaest protagonistica ove zbirke sjedi preko puta nas i s gotovo crnohumornom smirenošću prepričava mučne i dubinski uznemirujuće događaje koje je proživjela.

Također, u pričama je naglašena meksička tradicija, utemeljena ne samo u običajima i vjerovanjima, već i u motivima bizarnosti i nadnaravnog korištenih kao literarnih agensa za osvetu. S obzirom na stvarnu, poraznu statistiku zločina nad ženama u Meksiku, u prozi Dahlije de la Cerde susreću se realno i tradicijsko, istiniti podaci s lokalnim mitovima, ukazujući da ponekad alternativa za okajanjem smrti i agresivnih zločina nažalost ne postoji osim raspisana u krajnjim granicama imaginacije. U priči "Smiješak" protagonisticu zvjerski siluje i pretuče petorica muškaraca u lokalnom autobusu koji skreće s rute, a nju potom od smrti spašava Charro Negro, lik iz meksičkih legendi koji ju pretvara u vrstu vampirice. Oboružana novom, nadljudskom snagom, protagonistica se osvećuje svojim mučiteljima, pretvarajući svoju priču u konkretizirani književni simbol borbe protiv femicida.

Protagonistice zbirke Kučke iz rezervoara katkada se čitateljstvu obraćaju onkraj smrti i groba, češće iz kontejnera ili s napuštene ceste u pustinji, prisjećajući se vlastitog života i nesretnih okolnosti koje su dovele do seksualnog zločina i potom smrti. Takav primjer pronalazimo u priči "Šljokice", čija je protagonistica trans žena imena Julia, na putu za večernji izlazak brutalno silovana i do smrti mučena ubadanjem noževima, odvijačem u vrat i zadavljena vlastitim donjim rubljem. Promatrajući svoje mrtvo, nekadašnje tijelo, Julia progovara iz onostranog, slobodna da barem sad, u smrti, do mile volje pleše posuta šljokicama.

Osim uplitanja lokalnih vjerovanja, Dahlia de la Cerda u svoje priče nerijetko upisuje i tradicionalnu meksičku glazbu, katkada se inspirirajući određenim pjesmama, a katkada ih i direktno citirajući kao još jedan aspekt karakterizacije određenih protagonistica. Tako primjerice, Stefi, protagonistica priče "Leptir iz kvarta", trudna tinejdžerica s kojom dečko neprestano prekida i/ili vara ju, svoju bol tragikomično proživljava ukorak s popularnim meksičkim pjesmama putem kojih se često obračunava s njim i njegovim novim djevojkama putem društvenih mreža. Kučke iz rezervoara tako je istovremeno proza koja iz književne perspektive spaja tradicijsko, ali i moderno kroz intertekstualno i intermedijalno, pritom pomno portretirajući suvremeni Meksiko. Uz tradicijsko, u zbirci je primjetna i religiozna podloga koja u podtekstu preslikava meksičku religioznu demografiju, koja je u glavnini katolička. Međutim, Dahlia de la Cerda religiji pristupa s ironijskim odmakom, jer je patrijarhalnom ustroju meksičkog društva religija jedan od potpornih stupova i centralnih stavki života. No, uza sve zločine koji se zbivaju, postaje savršeno jasno da Bog ne pomaže, što je ironično, ujedno i naslov još jedne od priča.

Naposljetku, valja se osvrnuti i na naslovnicu knjige na kojoj se nalazi fotografija ružičastog križa na tlu, simbol femicida u Meksiku. Ružičasti križevi postavljani su na mjestima gdje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja pronađene ili su ondje posljednji put viđene, a pokret njihovog postavljanja započeo je u gradu Juárezu, tik uz granicu. Posljednja priča, "La Huesera", u prijevodu sakupljačica kostiju, priča je koja simbolički poput same naslovnice, reprezentira status žrtava rodno uvjetovanog nasilja. Jedina u zbirci ispripovijedana iz drugog lica, "La Huesera" predstavlja ženu koja pokušava otkriti gdje je tijelo njezine najbolje prijateljice koja je nestala u noći njihovog izlaska. U svom maničnom istraživanju protagonistica na posljednjim stranicama zbirke nudi sustavni pregled čudovišnih zločina nad djevojčicama, tinejdžericama i odraslim ženama u Meksiku. Sažeti i hladni poput novinskih naslova, opisani zločini izazivaju mučninu prilikom čitanja, udaraju u pleksus i ne pružaju mir po završetku knjige. Upravo u takvom zaokruženom, brutalno realističnom, a istovremeno nimalo uljepšanom kraju, smatram da leže i poruka i vrijednost ove zbirke.

Kučke iz rezervoara istovremeno su ludo feminističko štivo, ali i važan osvrt na nezavidan položaj žena u drugim dijelovima svijeta čija se borba često odvija u pozadini, bez mnogo informacija o stvarnom stanju. Zbirka je to koja ne poziva na nasilje nad muškarcima kao odmazdu, već izoštrenom metaforikom ukazuje na mizeran tretman rodno uvjetovanog nasilja i femicida u Meksiku, ali i koja funkcionira na općoj razini kao predstavnica potlačenih žena diljem svijeta. Kučke iz rezervoara priče su namijenjene svima, ali rekla bih i posebno onima koji još uvijek olako shvaćaju bilo kakvu vrstu agresije i vršenja sile nad ženama, koji prvo "ne" ne shvaćaju nužno kao odbijanje i kojima je ženski bijes tek simpatični nusprodukt feminizma. Dahlia de la Cerda napisala je oštro, bijesno, eksplozivno književno djelo vrijedno višestrukog iščitavanja, koje ostaje kao grčevit podsjetnik na realnost Meksika, baš kao i ružičasti križevi raspoređeni diljem zemlje.

„Meksiko je čudovišna zvijer koja proždire žene. Meksiko je pustinja sačinjena od praha kostiju. Meksiko je groblje ružičastih križeva. Meksiko je zemlja koja mrzi žene.“