 
	
	Ususret gostovanju na tribini Poezija na živo na Booksi u parku 7. srpnja, donosimo tri neobjavljene pjesme Dorte Jagić.
Soba sjevera
	kako čudno
	tek zabodem tijelo u jug
	a otvori se sjever kao strog duh
	izvaljen mjehur rasječene polarne ribe
	sjever noću pun suhih mačjih usnica
	iz čijih poljubaca danju nastaje najtvrđa soba
	soba teške kirurgije
	sjevercem objeljena, sjevercem istesana
	soba u nekoliko kaputa obučena
	gumenim rukavicama istučena
	soba se krčka u tihoj sarmi prekasne zime
	soba bez glavnog jastuka s mrljama svete sline
	vrluda oko novog podzemnog brida
	sjeda u rasjed kao u ljuljačku soba babuška sjeda
	soba piše zidove bez zareza, soba s puno točkastih sudova
	pepeljastih i mravljih sudova pred vratima
	a nijedne plavo raširene sudbine, onog
	otvora onog stabla
	najdraže nezagrljene knjige
Pad iz tijela
	uđem u tijelo, previsoko
	a ono se zaljulja kao pozlaćena značka i palica
	izađi iz tijela!
	tisuće trava mi veli grmlje žubori
	padni s visina u prvo otkupljeno rebro
	uđi manja od svake slavne utrobe što te stvori
	u nedokazivu osmozu porculanskih dinastija
	što se ne bilježe u atlasima i čitankama
	onih kojih gotovo nisu i kojih gotovo nema
	i posve šaljivo nema i namjerno nema
	što šute kao geometrija u potiljku svijeta
	onih lijepih a manjih od svega najmanjega
	anonimnih životinja, biljaka i
	anonimnih žena, u golemi
	savez neznanih molitelja i
	milijarde nenagrađenih čitatelja, u
	divlje putanje samojeda
Zaručnice
	padaju iz blještavih, okrutnih aviona travnja
	milijuni nikad dovoljno zavoljenih
	dovoljno dragog svog toplinom zaraženih zaručnica
	one tvrdo padaju po asfaltu gradova kao kamikaze
	u lakiranim crvenim salonkama
	u najvećoj brzini, koraku svjetla
	deru im se o gromobrane haljine limuzine
	padaju i zapinju beskrajnom kosom o načete tornjeve
	ispadaju im zubi po ulicama kao kukuruz
	za ptice, za svinje,
	i ključne se kosti otključavaju kao sefovi
	draguljarnica pred bandom ružičastih pantera,
	koljena su molećih i krvavih, rastvorenih kao nagažena mina
	dok paraju atmosferu kao presudni kometi
	one pjevaju i vrište svadbene pjesme na svim jezicima
	silaze u pljusku na trgove, gradove
	sjajno bijele zaručnice i rigaju ljubav
	razmrljanih maskara i bez sina
	jecaju s lubanjom Svetoga Franje u rukama
	s trunjem njegova raskoljenog konja u grivama
	pjevaju onu njegovu pjesmu svih božanskih himna
	o zašto ljubav nije ljubljena?
	i nije puna onog iz vode pretvorenog vina
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.