Ususret gostovanju na književnoj tribini Poetomat, donosimo dvije pjesme Ivana Markote.
Zazubice, tanke žice,
zimogrozno grickam trepavice
čekajuć' usred groze noćne
kucanje kositreno na vrata:
evo i zakrabuljena svata
stiže strajna posjeta crna
ponedjeljak je, moja ura urna
samo što nisam skrenuo sasma
oštricom me pomiluje fantazma!
Prenuh se, krmeljav i sav voden
prestravljen, zadihan, al' neproboden.
Smjesta moramo uvesti:
da zore mirišu na pečeni kruh
a sutoni na tek pokošenu travu
da dnevnici sami pišu svoje dane
da e-poruke postanu dimni signali
da iz slavine teče čokoladno mlijeko
da ljubav ne gubi nadu u ljude
da spokoj za večeru bude
Ivan Markota (1988., Zagreb) prvostupnik je povijesti, magistar engleskog jezika i specijalist vanjske politike. Bavi se prevođenjem, pisanjem poezije i kratke priče te publicističkih članaka za lokalni portal. Sudjelovao je na više radionica pjesništva (Mićanović, Jagić) i kratke priče (Ferić) te nastupio na pjesničkom događanju Pamela, na kojemu je čitao radove uz glazbenu pratnju benda. Idejni je začetnik i urednik zbornika poezije Za psihom, poezijo! nastale na Booksinoj radionici. Poeziju smatra praksom izlječenja, a kao i u svemu teži odbacivanju maksimalističkog pristupa, odnosno zagovara pisanje za sve, uvijek i svugdje.
Na ovom Poetomatu Lovro je s voditeljicom Larom Mitraković razgovarao o tome može li poezija biti poput grada – labirint, mapa, teren za igru – i što znači graditi i rušiti kroz stihove.
Lara Mitraković na ovom je izdanju Poetomata razgovarala sama sa sobom! Kako je sve to izgledalo, što Lara pita, a što odgovara, saznajte u snimci!
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.