 
	
	Ususret gostovanju na tribini Učitavanje, donosimo izbor pjesama Milice Milosavljević.
	
	Devojački san
	Ne želim biti priključena na horizont nade
	kao na aparate za disanje
	hoću da plivam u smeru suprotno od čekanja
	rob možeš postati i u kratkim sigurnosnim
	susretima olakšanja
	vidim te kroz par godina kako ležiš na nekoj plaži
	u bikiniju i piješ šejk, kaže mi on
	pusti pisanje
	moraš živeti masnije, riblje
	ne možeš tek tako postati riba, riba – pesnikinja
	u podnožju ovog niskokaloričnog i beskvasnog sveta
	svojim oblinama ne smeš mahati kako bi drugima
	ustupila surovost koju si predodredila za sebe
	ne uživljavaj se u ulogu hranitelja nevinih napaljenih
	golubova
	oni će poleteti, pa će poleteti
	ne zaboravi, ti si od onih koji
	su najviše skloni padu.
Ne vraćaj se starim ljubavima, piši o njima pesme
	Često mi na pamet dolaze oni koje sam ostavila. Ćute.
	Ne podsećaju me ni na šta što je prošlo,
	ali ja znam da oni kao stalaktiti vise u mojoj pećini.
	Ne idi tamo nespremna,
	ne idi kad si odviše slaba.
	Dohvatićeš ih nesmotreno.
	Pomisliće da si se konačno njima vratila.
	Pomisliće toliko toga.
	Zazveketaće.
	izaći će iz tvoje pećine
	na svetlost dana i poželeće
	skroz da te nastane.
	Razmisli dobro koliko čoveka košta njegova slabost.
	Koliko duboko ga potapa.
	Razmisli o tome kako se samo jednim blagim, neosetnim dodirom,
	jedan čovek može unesrećiti.
Godine posvećene iluzijama
	Dugo sam mislila da sam tu da bih drugima donosila radost,
	osvežavala im život poezijom,
	iako niko od njih nije imao potrebu za istom,
	a kamoli za njenim mogućim značenjima
	sve što su oni hteli je da sudeluju u ovom telu
	i zahvatanju njegove požudne stvarnosti opažanjem drugih
	na rastanku srce bi im samo na tren jače zakucalo ako bi shvatili
	da će od sada za sve biti moji saučesnici na papiru
	ubrzo zatim njihovo srce nastavlja da kuca
	po svom uobičajenom diktatu
	postepeno prestaje da se seća
	a ja od tada pa do danas
	posvećeno razmatram svaki trenutak naših susreta
	kao naučnik pred mikroskopom.
Pobuna
	Rasla sam u kući u kojoj se od svega pravila poezija
	od ručka do provetravanja soba
	od izbegavanja odgovornosti
	do iščekivanja novog izlaska sunca
	u toj kući nije živeo nijedan pesnik
	nije živela nijedna pesnikinja
	a stalno su se pisale pesme
	kad porastemo
	odbranićemo se od tih pesama –
	govorila je moja sestra
	i moj brat je govorio
	ja sam govorila
	kad porastemo
	neće više biti nikakve poezije
	opkolićemo život sa svih strana
	i plesati u ritmu neizvesnosti.
Izgubljeni imejlovi
	Iz druge zemlje on mi piše
	kaže: nismo se odavno čuli
	zanima ga kako sam, šta radim
	i da li pišem nešto novo
	šalje mi pozdrave
	uz napomenu "iz kišnog Kelna”
	u sebi razmišljam
	mora biti da se melanholija rađa uz kišu
	i ženu koja je s tobom dvadeset i četiri časa
	u imejlu mu odgovaram
	da iz dana u dan gubim veru u poeziju
	i da to valjda znači da ću je tek pisati.
Fragmenti ljubavnog govora
	On i ja dok smo jedno s drugim
	ništa o onom drugom ne znamo
	tek kad se odvojimo
	i pustimo da se život za svakog posebno događa
	saznajemo stvar po stvar
	sitnicu po sitnicu
	kako je to čudno
	on mi priča o svojim problemima
	i ja mu pričam o svojim
	a zapravo
	na toj bezbednoj udaljenosti
	mi sve vreme pričamo o nama.
Metafora će ga spasiti
	Sve novine su pisale o njemu
	a ja sam s njim ležala u krevetu
	jela sladoled i pričala o detinjstvu
	nisam ni znala da su pisali
	kako je jedan od najpoželjnijih neženja
	i kako seku vene za njim
	pada mi na pamet šta bi bilo
	da sam novinarka nekog uzavrelog tabloida
	koja bi od jedne večeri imala svašta da iskroji
	dobro je po njega što samo pišem poeziju
	pa će njegovo pominjanje proći bez skandala
	i naslovne strane.
Foto: izvor.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.