 
	
	Rebeka Petković, zajedno s Vidom Sever, gostovat će na književnoj tribini Učitavanje 30. lipnja u 20h na Booksi u parku i tim povodom objavljujemo tri njene pjesme.
	
	Igra
	zbog Njega je tata tamo negdje gore.
	namješten je zlatni okvir oko Njegovog zlatnog osmijeha.
	otišao je gore kao svakog dana na posao.
	mama se hladi kuvertom, ali ne uspijeva otresti slova iz nje.
	zbog Njega djeca na ulici trče.
	crni okvir svijeta kaže da je za nas jedino gore led i disciplina
	ili, ako smo izravni, crna vlažna zemlja.
	čujem šarene krikove kao mrtve piksele na prozoru.
	s mame visi kuverta.
	kaže, igraju se lovice i ulovit će nas ako se ne uključimo u igru.
	dobroćudne zlatne oči gledaju nas sa zida.
	vani izvikuju brojeve umjesto pozdrava.
	ja se sakrijem ispod okvira,
	a ona rastvori pismo puno sućuti
	i zažmiri.
Jesen u kafiću
	da sam ja jesen
	sve bih riječi sa sebe sasula
	kao naše snove sa sutonskih terasa
	iz mene bi pljuštalo utješno nevrijeme
	da sam ja jesen
	zbog nas bi utihnuli
	i najgori orkestri lišća
	pa bismo svi slušali kišu
	još dok je živa
	da sam ja jesen
	poklonila bih ti onaj jedan proljetni dan
	za koji skupljam čestice sunca
	još od prošloga rujna
	prije nego me proždre novi prosinac
	ali ja nisam tvoja jesen
	i na radiju ne svira
	all you need is love
	kao nekad
	i zato nasuprot meni šutiš
	kao ljeto u mlačnom jesenjem jutru
	i do kraja izdišući ustajalo sunce
	mi sa smiješkom miješamo prazninu
	svaka u svojoj šalici
Izgubljeni svemir
	Crnilo noći upio je snijeg
	kao što svjetla ispiju glazbu
	iz uplakanog instrumenta
	i prigušeno mamurnog aplauza.
	Netko
	ukipljeno zuri u stražnja vrata.
	Moj je svemir prazniji
	od onog u okviru slike
	nesretno zaljubljenih silueta:
	Otpale trepavice poput istrunulih zvijezda
	grade kristalne rešetke prozora,
	rasprsnute sekunde su galaksije
	iz sažaljenja bačene na pločnik,
	a tragovi prijatelja, ubojica
	i drugih sakupljača duša
	planeti su utopljeni u vosku.
	Ako si dovoljno dugo usamljen,
	zaboravit ćeš vlastito ime
	kad te jedanput oslove tuđim.
	On pleše hodnikom
	uz nepodnošljivu škripu parketa.
	Ne podižem pogled
	dok uzima svemir sa stola
	gužva ga i baca
	s našim raskomadanim tijelom
	u karirano, blijedo narančasto nebo.
Foto: izvor.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.