Eleanor Coppola (1936.), najmanje poznati izdanak slavne obitelji Coppola, i sama je uspješna filmašica i spisateljica. Svog muža, proslavljenog redatelja Francisa Forda Coppolu, upoznala je na snimanju njegovog prvog dugometražnog filma Dementia 13, na kojem je radila kao pomoćnica direktora. Otad ga prati na svim njegovim snimanjima i dokumentira viđeno. Na Filipinima, gdje se snimala kultna Apokalipsa danas, snimila je Emmyjem nagrađen dokumentarac Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse, a objavila je i dnevnik Notes on the the Making of Apocalypse Now.
Sedamdesetdvogodišnja Eleanor odlučila se napisati memoare potaknuta primjerom svoje majke, koja je godinama zapisivala svoje misli na papiriće, a još ih ni dan danas, a sad joj je 99 godina, nije uredila u neku smislenu cjelinu. Kako je Eleanor punih 30 godina u bilježnice zapisivala svoj dnevnik, nakupilo se podosta materijala.
Za Reuters je dala intervju u kojem govori o svojoj najnovijoj knjizi, toplom portretu obitelji Coppola po imenu Notes on a Life.
Je li bilo teško čitati stare dnevnike i odlučiti što će ući u knjigu, a što neće?
Počela sam tako što sam izabrala najzaokruženije tekstove koje sam napisala. Smijala sam se, plakala i dosađivala čitajući ih. Sjećanja su me potakla da tražim neke specifične zapise pa bih putem nailazila na stare događaje koje sam u potpunosti zaboravila. Jedan takav je i putovanje u Japan, u posjet Akiri Kurosawi.
Možete li nam nešto reći o problemima koje ima uspješna umjetnica u braku s planetarno uspješnim i poznatim čovjekom?
Izazov je pronaći vremena za svoj posao kad čovjek ima toliko odgovornosti i zavodljivih mogućnosti s Francisom, djecom, vinarijom i ljetovalištima... Naravno, ima to i svoje prednosti – neka su vam vrata otvorena.
Često pišete o frustraciji koju osjećate kad muža pratite po lokacijama gdje je on sav uzbuđen i fokusiran na posao, dok se vi morate baviti prozaičnim stvarima. Smatrate li da ste donekle žrtvovali svoj kreativni život?
Možda bih se u drugim uvjetima uspjela više posvetiti vlastitoj umjetnosti, ali odlasci na zabite lokacije s Francisom i obitelji nevjerojatno su mi proširili horizonte. Imala sam mogućnosti upoznati život i umjetnost u drugim dijelovima svijeta i razviti vlastitu kritičku misao.
Je li uopće moguće da žena ima sve – sretan brak, djecu i zadovoljavajuću karijeru? Ili ipak mora nešto propustiti?
Pa, vidim da ovoj generaciji žena to polazi za rukom puno bolje nego mojoj. Moja kćer i njezine prijateljice uzimaju to pravo zdravo za gotovo. Ipak, nije to lako i iziskuje izvjesnu vještinu u balansiranju između mnogih zahtjeva.
Kakve osjećaje u vama bude godine opisane u ovoj knjizi (od sredine 80-ih do 2005)?
Osjećam kao da sam sjedila u prvom redu neobičnog iskustva. Te godine imaju pun spektar ljudskih emocija, i to onih velikih: rođenje, smrt, ljubav, uspjeh, neuspjeh, ma sve!
