U organizaciji Francuskog instituta Hrvatsku je posjetila poznata francuska književnica Lydie Salvayre, kojoj je u izdanju Sysprinta upravo izašao treći hrvatski prijevod. Nakon romana Običan život (Sysprint) i Moć muha (Aora) prevedeno je i Društvo sablasti, roman o povijesno-obiteljskim traumama, originalno objavljen 1997.
Cijenjena je autorica na književnu večer u Booksu stigla u pratnji književnika Marinka Koščeca, urednika najnovijeg prijevoda, koji nas je u uvodu pobliže upoznao s likom i djelom Lydie Salvayre, psihijatrice po struci, koja u svojim djelima ne bježi od svog dnevnog posla. Psihijatrijska praksa uvelike je obilježila opus ove autorice koja se u svojim djelima ne libi hvatati u koštac s najdubljim obiteljskim konfliktima, traumama iz djetinjstva i drugim psihološkim bezdanima.
Počela je pisati relativno kasno, tek nakon četrdesete, a do danas je objavila 12 romana. Smatraju je izdankom najvećih francuskih spisatelja, premda su joj roditelji Španjolci i španjolski prvi jezik. Koščec upozorava da je to dvojno obiteljsko nasljeđe kao autoricu situira izvan svih francuskih književnih struja i daje joj specifično gledište. Činjenica da je jednim dijelom izvan francuske kulture očituje se u dvojnosti njezinog jezika (francuski kojeg je naučila bio je institucijski, knjiški, dok joj njezin prvi jezik na francuski djeluje subverzivno). Kao rijetko koja autorica Lydie Salvayre štuje visoki registar, ali ga vrlo rado miješa s uličnim jezikom i vulgarnostima, što je naslijeđe španjolskog duha koji za razliku od uštogljenog francuskog ima nesputan odnos prema vulgarnostima i psovkama.
Autorica tvrdi da je razlog tomu taj što je francuska književnost promašila barok. Dok u španjolskoj književnosti postoji baština baroka, pretjerivanja, raskošnosti i vulgarnosti u francuskoj pak opstaje tradicija uštogljenosti, skučenosti, zgrčenosti, uvjerava nas Salvayreova, koja se u svojim djelima trudi objediniti tu pravilnu, lijepu i čvrstu formu klasicizma sa svojom drugom, razuzdanom i pretjeranom španjolskom stranom, što je primjetno i u friško prevedenom romanu.
U Društvu sablasti pratimo utjecaj nerazriješene traume na život jedne obitelji. Posjeta sudskog ovršitelja domu protagonistkinje Rose kod ove izazove raniju traumu nastalu ubojstvom brata, kojeg je za trajanja njemačke okupacije pogubila kolaboracijska francuska milicija. Moć te traume tolika je da joj se Rose ne može oduprijeti što ima poguban utjecaj na odnose s njezinom osamnaestogodišnjom kćerkom Louisiane.
Salvayreova je u jednom intervjuu izjavila kako joj je centralna tema obitelj kao ratna zona. Autorica tvrdi da su po tom pitanju sve obitelji iste: "Situacije kojima smo izloženi u vlastitim obiteljima su sukobi, prisile, porobljavanja, bunt – svi mi dijelimo tu sudbinu. Ono što slušam u svojoj ordinaciji još je gore od onog što transkribiram u knjigama. Jean-Luc Godard jednom je rekao: 'Sva djeca su politički zatvorenici' i to je dojam koji sam stekla iz prakse. I nisu samo djeca politički zatvorenici, već i roditelji."
Roman je usprkos teškoj tematici često vrlo teatralan, komičan, gotovo burleskan. Humor predstavlja vrlo važan sastojak pisanja Lydie Salvayre, koja, pišući, ima veliku potrebu za zabavom: "Humor je najbolje oružje protiv teških i mučnih situacija. Sad mi pada na pamet Pascalova misao da filozofirati znači rugati se filozofiji i pokušavam to primijeniti na književnost. Dakle pišući književnost, nastojim joj se rugati."
Salvayreova piše izrazito angažiranu književnost - likovi u njezinim romanima većinom su marginalni, izmješteni tipovi s ruba normalnoga svijeta, a jezik koji im daje pun je bijesa i bez imalo obzira. Angažiranu književnost vidi kao književnost koja propituje svijet i zanima se za njega, ali na neki način koji nije propisan. Svoje je mišljenje o angažiranoj književnosti izrazila u romanu Moć muha u kojem glavni lik kaže da nema druge književnosti osim angažirane, u smislu da svako čitanje i pisanje moraju biti davanje sebe.
U tom se smislu njezin romantičan pogled na književnost očituje na primjeru njezinih javnih nastupa s legendarnim francuskim bendom Noir Désir. Jučer nam je pročitala ne baš laskav tekst o Franuskoj koji je 2004. čitala na festivalu u Avignonu uz glazbenu pratnju spomenutog benda. Salvayreova je bila oduševljena tim nastupom jer je čitala pred atipičnom publikom, pred publikom do koje književnost inače ne dopire.
Ističe da književnost voli zbog toga što je u biti potpuno beskorisna. Danas kad se u svijetu cijeni i promiče isključivo korisno, Salvayreova književnost vidi kao neku vrstu nepotrebnog luksuza. Izrazila je i nezadovoljstvo činjenicom da stil polako postaje rijetkost. Umjesto stila, koji je zapravo bit književnosti, danas se, po njezinom mišljenju, promiču neke druge stvari poput zanimljive priče i radnje.
Zbog takvih si razmišljanja može dopustiti brojne eksperimente s tekstom. Jučer nam je priznala da joj romani nemaju logičan kraj, jer se njezini krajevi događaju kad iscrpi žudnju za pisanjem. Upitana zna li koliko takve stvari mogu nanervirati nespremnog čitatelja, spremno je odgovarila: "Sve u knjizi je proizvoljno. Tim bolje ako čitatelj bude iznevjeren u svojim očekivanjima. Kraj, početak, sredina, sve to ovisi o trenutku i raspoloženju, može se i preokrenuti. Svako mjesto u knjizi ponovo bi se moglo ispisati, kraj bi mogao biti drugačiji. Flaubert je rekao da je zaključivanje umjetnost magaraca, dakle, jedino magarac ima potrebu da nešto logički zaključi, dok bi prava književnost trebala biti otvorena, proizvoljna, višeznačna i u tom smislu joj ne treba logični kraj. Moj način iskazivanja poštovanja čitatelju je da ga uznemirujem, da ga dirnem, da ga zajebavam. I to bi trebala biti vokacija književnosti – da nas uznemiri, potrese, da nas na neki način izglobi."
