Svi oni koji su u petak, 23. siječnja bili na promociji zbirke poezije More (Meandar)Tomaža Šalamuna doživjeli su onu tako strašno rijetku senzaciju - bili su uvedeni u prostor poezije i polje riječi u koje se može ući jedino interakcijom zvuka i misli, pjesnika i poezije. Evo što kaže Patti Smith o izvođenju poezije: 'Kroz nastup odnosno čitanje ulazim u takvo stanje u kojem se moj mozak čini oslobođenim, odlazi i leti dok kapljice cerebrospinalnog likvora ostavljaju trag poput rose. Mozak je onda prosviran zrakama svjetla, te se nadima sve više i više do veličine Empire State Buildinga- i ako mogu razviti komunikaciju s publikom, s grupom ljudi, dok je moj mozak toliko ogroman i prijemčiv, zamislite samo energiju i inteligenciju i sve stvari koje mogu tada preuzeti od njih.'
Prostom inverzijom ovih riječi možemo pokušati dočarati što se događa na suprotnom polu, polu slušatelja koji ulazi u svijet poezije Tomaža Šalamuna. No, Šalamunova poezija funkcionira na više nivoa, a s obzirom da je, u tradiciji najvećih europskih pjesnika prošlog stoljeća poput T.S. Eliota, Osipa Mandeljštama i Paula Celana, istovremeno prožeta i nabijena osobnom autorovom mitologijom kao i s centrifugalnom silom europske kulture, za njeno šire razumijevanje potreban je tekst, odnosno osim samog slušanja zahtjeva i pomno čitanje. I zato raduje činjenica da je povod Šalamunovom gostovanju u Booksi bilo izdavanje prijevoda njegove zbirke More u izdanju Meandra, koja je peta zbirka njegovih pjesama prevedenih na hrvatski. Iako je Branko Čegec rekao kako je to zapravo vrlo mali broj prijevoda na hrvatski, s obzirom da je riječ o najprevođenijem pjesniku jugoistočne europe i vrhunskom imenu europske suvremene poezije, sam Šalamun posve skromno smatra kako je pet prijevoda zapravo ogroman broj koji nikada nije očekivao. Publika u Booksi jednako je bila usisana u pjesme na slovenskom kao i u one u hrvatskom prijevodu Zvonka Makovića, Šalamunovog kolege povjesničara umjetnosti, prijatelja i pjesničkog suborca.
Osim vrhunske poezije, posjetitelji su čuli i zanimljiv razgovor u kojem su, osim Šalamuna i Makovića, sudjelovali i Branko Čegec te profesor slovenistike Zvonko Kovač. Profesor Maković je predstavio Šalamunovu poeziju u njenom vremenskom kontekstu, povezavši njegovu prvu zbirku Poker (1966.) s avangardnim tendencijama sredine 60-ih te kasniji njegov odlazak u Italiju odnosno Ameriku s avangardnom skupinom Arte Povera koju je teoretski strukturirao Germano Celant, a koja je upravo u to vrijeme, uostalom poput samog Šalamuna, probijala klaustrofobičnu srednjeeuropsku membranu i krenula u napad na Ameriku (prvi strateški cilj svake takve invazije bilo je osvajanje položaja u galeriji Lea Castellia u New Yorku).
Šalamun čita na festivalu poezije u Medellinu
Objavljivanje hrvatskog prijevoda (preveo Edo Fičor) zbirke More, koja je inače originalno objavljena prije točno deset godina, veliki je događaj za našu kulturu. No, mi nećemo u More, već ćemo još samo iz oceana Šalamunove poezije izvaditi Ribu iz 1983. godine:
RIBA
Ja sam mesožder, ali biljka.
Ja sam ujedno i Bog i čovjek.
Ja sam buba. Iz mene raste čovječanstvo.
Ja imam posve razliven mozak, poput
cvijeta, tako da mogu jače ljubiti. Ponekad
stavljam prste u nj i on je topao. Zli ljudi
govore da se drugi ljudi utapaju
u njemu. Ne. Ja sam trbuh.
U njemu primam putnike.
Ja imam ženu koja me voli.
Ponekad se uplašim da me ona
voli više no ja nju i tada sam žalostan
i utučen. Moja žena diše poput mlada
ptića. Njezino me tijelo odmara.
Moja žena se boji drugih gostiju.
Govorim joj, ne, ne, nemoj se bojati.
Svi su gosti jedan jedini i za nas sve.
Bijela žigica s modrom glavicom pala mi je
u stroj. Uprljao sam nokte.
Sad razmišljam što da napišem.
Ovdje živi jedna susjeda. Njezina djeca
prave veliku buku. Ja sam Bog i umirujem ih.
U jedan idem kod zubara. Dr Mena,
calle Reloj. Pozvonit ću i reći da mi
izvadi zub, jer previše patim.
Najsretniji sam dok spavam i pišem.
Majstori me predaju iz ruke u ruku.
To je potrebno. To je toliko potrebno
kao i drvetu da raste. Drvo treba zemlju.
Ja trebam zemlju da ne poludim.
Živjet ću četristopedeset godina.
Rebazar Tarzs živi već šest stotina godina.
Ne znam je li on bio u onom bijelom kaputu,
jer ih još ne razlikujem. Kad pišem, imam
drugi krevet. Ponekad se razlijem i više
no voda, jer ona najviše ljubi.
Strah ranjava ljude. Ruža je najmekša,
ako staviš dlan na nju. Ruža voli
dlan. Ja volim sve. Jučer sam
sanjao da se moj otac nagnuo
nad Harriet. Plašim se drugih žena i
zato s njima ne spavam. Ali razdaljina između
Boga i mladih ljudi je mala.
U Bogu je uvijek jedna sama žena i to je
moja žena. Ne bojim se da će me gosti
rastrgati. Ja mogu sve dati i još će izrasti.
Što više dajem, to više raste. Potom otpliva
kao pomoć za druga bića. Na jednoj je planeti
sabirni centar za moje meso. Ne znam na
kojem. Ma tko da popije nešto od ovoga,
bit će sretan. Ja sam cjevčica. Ja sam Bog,
jer ljubim. Sve mi je tamno ovdje, unutra,
izvana ništa. Svaku životinju mogu prosvijetliti.
Kruli mi. Kad čujem sokove u svojem
tijelu, znam da sam u milosti. Ja bih
morao danonoćno gutati novac, kad bih htio
izgraditi svoj život, ali i to ne bi
pomoglo. Ja sam stvoren za to da
sijem. Novac je smrt. Idem na terasu.
Odatle vidim cijeli krajolik, do Dolores
Hidalga. Toplo i mekano je kao u Toscani,
a nije Toscana. Sjedimo tamo Metka i ja
i gledamo. Sunce je zašlo ali još sjedimo
i gledamo. Ona ima ruke kao Shakti. Ja imam
njušku kao egipatska životinja. Ljubav je
sve. Mojsijeva se košara nije nikad
razbila na stijenama. Iz ravna predjela
dolaze mali konjići. Od Sierre puše
vjetar. Ja ljudima s glavom nasrćem u usta,
ubijem ih i rodim,
ubijem i rodim, jer pišem.
