Za otprilike tri tjedna, konkretno 20. veljače, bit će točno sto godina od objavljivanja čuvenog Manifesta futurizma Filippa Tommasa Marinettija u pariškom dnevniku Le Figaro. Ovaj tekst je Marinettija uvrstio u zapadni književni kanon za sva vremena, iako je riječ o sasvim minornom pjesniku i talentu, futurističkom Johnnyju Rottenu koji je sam sebi davao važnost mnogo veću nego li je zaslužuje i koji, doduše, nije poput Rottena dvadesetak godina nakon svog trenutka slave završio u Plesu sa zvijezdama, ali je doživio još odvratniju sudbinu postavši Mussolinijeva pjesnička 'kuja'. No, što god tko mislio o Marinettiju, činjenica je da je njegov manifest bio pravi katalizator u vremenu neopisivog avangardnog vrenja, vremenu kada su izmi nicali jedan za drugim kao prištići na licu razdraženog pubertetlije, a gotovo svaki od njih je imao jedan manifest u džepu kojim bi pripadnici danog pokreta po potrebi mogli mahati kako bi dali legitimitet vlastitim inovacijama. No, niti jedan od tih manifesta po svojem značaju nije se mogao mjeriti s Manifestom futurizma, barem sve tamo do 1925. i konačnog uspjeha ambicioznog Andrea Bretona da nakon godina samopromocije i guranja u prvi plan na pariškoj avangardnoj sceni nekim čudom iznjedri 1. nadrealistički manifest.
Zanimljivo je da su upravo ta dva agresivna pjesnika skromna talenta uspjela upravo u formi manifesta najkvalitetnije artikulirati ono što nerado nazivamo zeitgeist, no što je zaista bilo tamo da se zgrabi. Ali, Marinettiju treba odati priznanje i zbog još nečega. Naime, olako se prelazi preko činjenice da on nije bio u lagodnoj Bretonovoj poziciji, s obzirom da je talijanska kultura bila stoljećima u glibu glibova, a sama Italija postala mrtvim muzejom u kojem bi se svaki genij brzo udavio u govnima Grand Tour šetača, ali i vlastitih predaka. Zaista, Italiju početka 20. stoljeća možemo opisati tako da napravimo zamjenu i omiljeni engleski intelektualni moto 17. stoljeća, Newtonov 'If I have seen a little further, it is by standing on the shoulders of giants' u talijanskom slučaju izvrnemo u 'giants are standing on our shoulders'. I mladi misleći Talijan bi uz pogled na 'svjetske ljude', na gospodu koja šeće Uffizijem s rukama na leđima i nadmoćnim kesom na licu ovlaš komentira slikarstvo na dispoziciji, mogao samo kontemplirati suicid misleći 'ako je mogao Leopardi, e pa onda ne mogu ja!'. I iz te duhovne Marijanske brazde, te provincijalne i duhovno osiromašene Italije, izronio je jedan Marinetti i uz pokazani srednji prst zgazio i lunu i Coreggia kao opušak cigarete.
Tom našem Marinettiju u čast Talijani pripremaju svu silu različitih manifestacija sa središtem u Rimu, pod nazivom Futuroma. Uz specijalno osvjetljenje centra Rima, za 20. veljače je predviđeno i nekoliko velikih otvorenja, uz suradnju Centra George Pompidou i Tate Moderna. Čak 46 izložaba i instalacija bit će u Rimu održano sve do 16. svibnja, kada će futuristički cirkus otići iz grada i pustiti Talijane da mirno spavaju.
