Kao što smo vam već ukratko javili, Vladimir Nabokov (1899-1977) prije smrti nije uspio dovršiti svoj posljednji roman te je svojoj ženi Véri i svome sinu Dmitriju dao u zadatak da ga ni manje ni više nego – spale. Radi se o tridesetak kartica romana naslovljenog The Original of Laura. Od 1977. do 1991. supruga Véra mučila se s posljednjom željom svoga muža od koje se spasila vlastitom, prirodnom smrću, pa je taj težak zadatak spao na pleća sina im jedinca, malog Dmitrija Nabokova koji danas ima 73 godine. Kako Dmitri nema ženu i djecu kojima bi oporučno ostavio želju svoga oca, njome će se ipak morati pozabaviti sam. Kako je i bilo za očekivati, zadatak mu nimalo ne olakšavaju brojne rasprave koje se vode po mnogobrojnim novinama, časopisima i blogovima, a TimesOnline nedavno je objavio dva oprečna stava od kojih onaj 'Spaliti' potpisuje Tom Stoppard, dok onaj drugi 'Sačuvati' zagovara John Banville. Jeste li više stopardovski ili benvilski tip piromana provjerite čitajući njihove tekstove u našem slobodnom prijevodu.
'Spaliti'
by Sir Tom Stoppard
Stvar je vrlo jednostavna: Nabokov je želio da se rukopis spali i treba ga spaliti. Nema većeg imperativa. Argument da rukopis treba sačuvati za dobrobit književnosti za mene ne stoji. Postoje paralelni svjetovi, što-je-moglo-biti svjetovi, prepuni izgubljenih tekstova od kojih su neki sigurno mogli biti remek-djela. Ali naša želja da ih sve imamo predstavlja čistu neurozu, kompleks cjelovitosti, kao da moramo imati sve što postoji, u suprotnom - tragedija. To je glupost, nemoguća želja za apsolutom. U najboljem slučaju radi se o prirodnoj znatiželji – osobno bih volio pročitati Nabokovljev zadnji rukopis, ali s obzirom na to da on nije želio da ga ja pročitam, onda neću – nije baš skromno vlastitu želju nametati njegovoj.
Ne mislim da je Nabokov molio svoju ženu i sina da spale rukopis dok se pritom potajno nadao da će to ignorirati. Ako ništa, o tome možemo samo nagađati, što nije dovoljno dobar razlog da ga se ne posluša.
Također me ne impresioniraju tvrdnje kako je mogao, da je želio, sam spaliti rukopis.
Vjerojatnije je da ga je želio imati u blizini dok je i sam bio ovdje kako bi o njemu razmišljao. Tko zna? Nije isto spaliti ga vlastitim rukama ili organizirati da ga nakon smrti slijedi u zaborav.
Uza svo poštovanje, ono što moramo cijeniti je to da je rekao "Spalite ga". Sve ostalo su nagađanja – i to nagađanja u korist industrije koja se vrti oko Nabokova, a to su zadnji ljudi koje bismo trebali slušati.
'Sačuvati'
by John Banville
Pitanje treba li poštivati autorovu želju vezanu uz sudbinu njegovog rukopisa nakon njegove smrti vrlo je teško i bolno. Poznat je slučaj Franza Kafke koji je svom prijatelju Maxu Brodu rekao da spali sve njegove rukopise (uključujući one poznatih romana neobjavljenih za njegova života), što je Brod zanemario na dobrobit svjetske književnosti. Pisac na samrtničkoj postelji ne može najbolje suditi o sudbini svog djela. Philip Larkin je odlučio za života ne objaviti neke svoje pjesme od kojih je najmanje šest izvanrednih, a jedna 'And now the leaves suddenly lose strength' remek-djelo. Možemo li se složiti s tvrdnjom da je čitateljstvo trebalo ostati zakinuto za takva prekrasna djela?
Činjenica da sam Nabokov prije smrti nije uništio svoj posljednji roman kaže da je želio da on ostane sačuvan; isto tako, ni Véra Nabokov, zaslužna za Nabokovljevu slavu, nije uništila rukopis, što znači da ga je smatrala vrijednim. Da sam ja Dmitri Nabokov, što hvala bogu nisam, pretipkao bih rukopis i poslao ga dvojici, trojici cijenjenih kritičara – npr. Jamesu Woodu i Haroldu Bloomu – i pokojem autoru – Johnu Updikeu i Martinu Amisu – i tražio njihovo mišljenje. Osobno bih volio znati na čemu je Nabokov radio prije smrti, iako moja očekivanja nisu previsoka. Njegovi kasniji romani dosta zaostaju za djelima iz njegovog najjačeg perioda - The Defence, Speak, Memory, Lolita, Pale Fire – iako i u njima ima čarobnih stvari. Velike se pisce uvijek isplati čitati, čak i u njihovim najlošijim izdanjima.
