Da i u visokim teorijskim vodama književnog nomadizma postoji svojevrsno natjecanje u popularnosti te da su neke teme popularnije od drugih, svjedoče dva događanja održana u utorak na istarskom Sajmu knjiga. Prvo događanje, razgovor sa Mihailom Ryklinom, trenutačno najglasnijim kritičarem Putinovog režima (što, kako možete zamisliti, nije najbezopasniji sport), odgovorno je za dupkom punu kavanu Mozart. Drugo je događanje, po rasporedu dvadesetak minuta nakon prvoga, ostavilo dvoranu gotovo praznom – s jedva desetak slušatelja koji su se u njoj nekom nesrećom našli. Kako je očevidno da nas ne zanimaju popularne stvari, ukratko ćemo vam prenijeti o čemu se govorilo na panel diskusiji posvećenoj pitanju nomatkinja i tvorbi transnacionalnih identiteta.
Prošli su dani kada se o književnoj, filozofskoj ili bilo kakvoj drugoj teoriji moglo raspravljati bez osvrtanja na pitanja roda, rodnih identiteta i rodne politike. Glasovi feministkinja koji su pitanje doveli na dnevni red, postali su relevantni čimbenici svjetske Teorije. Povod ove pulske diskusije izlazak je zbornika pod naslovom Feminizmi u transnacionalnoj perspektivi – promišljanje sjevera i juga u postkolonijalizmu, koji je nastao kao posljedica seminarâ održanih u Dubrovniku u organizaciji Instituta za etnologiju iz Zagreba, zagrebačkog Centra za ženske studije i Sveučilišta u Helsinkiju.
Glavna tema seminarâ, na koju su se tekstovi iz zbornika sadržajno nadovezali, pitanje je identiteta kod sudionica prisilne migracije. Izbjeglice iz ratom obuhvaćenih područja, preseljenja u potrazi trbuhom za kruhom kao i političko disidentstvo, oblik su neželjenog nomadizma koji predstavlja problem kako protagonistima tog preseljenja tako i državama-primateljicama koje su uvijek iznova prisiljene stvarati nove niše u koje bi uvrstile pridošlice. Transnacionalni identitet se p(r)okazuje kao nestabilna tvorba, kombinacija domicilnih očekivanja, ustaljenih predrasuda i unaprijed stvorenih tržišnih odnosa u koje su se došljakinje primorane asimilirati. U procesu asimiliacije gubi se svaka prilika za razvojem i očuvanjem valstitog identiteta, kao i prilika za formiranjem relevantnog političkog glasa.
Nadovezujući se na postkolonijalne teoretičare poput Homija Bhabhe i njegovih teorija o diseminaciji nacije, Renata Jambrešić-Kirin istakla je kako se razumijevanje 'balkanske egzotike' na sveučilištima koja izrazito inzistiraju na uvažavanju multikulturalnih principa svodi na niz pragmatičnih pravila koja bi mogla pomoći carinicima prilikom kontrole prelaska granice, dok su od 'pravog stanja stvari' beskrajno udaljena. Po Jambrešić-Kirin pitanje nomadizma ne može se promatrati bez osvrtanja na feminističko promoviranje alternativnog znanja i manjinskog glasa, kao i na pozitivna iskustva feminističkih razmjena. Iskustveni prijelaz granica očituje se u utjecaju koji su na azijske feministice izvršila svjedočenja bosanskih žena o masovnim silovanjima, nakon kojih se identitetskim problemima počelo mnogo ozbiljnije pristupati.
Za Ines Pricu nomadski je subjekt prisiljen na radikalno mišljenje i konstantno preispitivanje vlastitih pozicija, pa čak i na nepristajanje na stečena teorijska znanja. Na jednom te istom prostoru udružuju se kontradiktorni diskurzivni glasovi, a Bosna je postala laboratorijem postmodernih identiteta. Dok su neki nomadski glasovi svjesni ove teorijske pozicije, drugi pripadaju akademskom snobizmu čiji je jedini cilj napredovanje u karijeri. Za Pricu je Istok, zbog svoje pozicije i povijesti, uvijek karijera. U suprotnosti s vladajućim diskursom Prica predlaže koncept reparativnog pisanja – pisanja koje se odriče oblika uniformirane kritičnosti i isprazne samokritičnosti, pisanja koje bi se protivilo suvremenoj kulturnoj paranoji i međusobnom optuživanju, pisanja koje bi bilo pokušaj da se vlastita kultura apriori shvati kao dobrohotna.
Kako se spomenuti zbornik tematski bazirao na područje Bosne i preko njega na pitanja orijentalizma, tako se Mihaela Richter upitala o tome tko može legitimno predstavljati Bosnu i bosanske patnje. Ovo pitanje legitimnosti i autoriteta nije vezano samo uz orijentalistička pitanja već se nameće kao relevantno pitanje za bilo koju vrstu teorijskog diskursa. Mogućnost spoznavanja Drugoga i njegova literarnog prenošenja pokazuje se kao nedostižan cilj oko kojeg se lome koplja, kako feminističkih tako i postkolonijalnih teoretičarki.
Komentar iz publike koji je internacionalnom feminizmu zamjerio njegovu odvojenost od svijeta iz ulice, stvarnog svijeta o kojemu navodno piše, te ga proglasio feminizmom visoke srednje klase (što bi se u nekom ranijem diskursu mirne duše moglo nazvati buržoaskim), feminizmom akademije – sudeći po odazivu publike i njenoj dobnoj te akademskoj strukturi – nije promašen te dovodi u pitanje samu legitimnost transnacionalnog pisanja. Umjesto otvaranja svijetu i brisanja općih mitoloških simbola, što je nomadizam kakvoga zagovara Kenneth White, čini se kako se akademski feminizam zatvorio u vlastite strukture i probleme te iz njih još uvijek ne uspijeva pronaći izlaz.
tekst i foto: Matko Vladanović
