(Reakcija Irene Lukšić poslana je na redakcijski mail portala booksa.hr i mi je prenosimo u cijelosti.)
U Vjesniku od 25. ožujka ove godine objavljen je tekst Zlatka Crnkovića pod naslovom 'Momo, zašto su te zatajili?' u kojemu se autor osvrće na novo izdanje kultnog romana Romaina Garyja/Emilea Ajara Život je pred tobom. Knjiga je inače prošle godine izašla u prijevodu Sanje Šoštarić i u nakladi Hrvatskog filološkog društva i Disputa.
Crnković veli da je u pogovoru novoga izdanja spomenuto kako je Garyjevo/Ajarovo djelo izašlo kod nas 1976. pod naslovom Momo, zašto plačeš? u prijevodu L. Grakalića i nakladi Znanja iz Zagreba. Potom, kao urednik spomenutog Garyjevog izdanja iz 1976., podsjeća da je Gary bio potpisan pod pseudonimom Emile Ajar, a da ni on ni prevodilac nisu bili načisto kako prevesti originalni naslov na hrvatski (La vie devant soi) te su prihvatili prijedlog lektora prijevoda, pjesnika Slavka Mihalića, da se knjiga naslovi prema liku glavnog junaka, dječaka Mome – Momo, zašto plačeš?. Kasnije se, kaže Crnković, dosjetio da je naslov trebalo drukčije prevesti pa je "o tome čak i javno u više navrata progovorio". Zatim podsjeća da je prema tom romanu snimljen i vrlo uspješan film koji je glumici Simone Signoret donio Oscara. Na kraju cijenjeni prevoditelj i urednik zaključuje "da će se neki naši stariji čitatelji neugodno iznenaditi kad kupe knjigu Život je pred tobom i ustanove da su taj isti roman jednom davno već pročitali, doduše pod drugim naslovom i pod drugim imenom autora. Mislim da je ipak riječ o nedopustivom obmanjivanju čitatelja".
Crnkovićev sam tekst pažljivo pročitala i moram priznati da mi nije jasno što zapravo spočitava ovom novom izdanju Garyjeva/Ajarova romana, odnosno zašto izdavače i urednicu optužuje za "nedopustivo obmanjivanje čitatelja". Čime su to čitatelji nedopustivo obmanuti? Je l' samom činjenicom novoga izdanja s novim naslovom, novim prevoditeljem i u novoj opremi? Ako je tako, onda valja podsjetiti da je jezik lako trošiv i podložan promjenama te da je uobičajena praksa svake kulture da s vremena na vrijeme osvježuje važnije prijevode i predstavlja ih novim naraštajima čitatelja. U slučaju Garyjeva djela potreba za novim prijevodom bila je time izraženija što je prvi prevoditelj inzistirao na slangu (čak i pretjerano, kompenzirajući valjda njime neke specifičnosti francuske sintakse), a koji je u međuvremenu osjetno zastario. Zlatko Crnković pripominje da je u knjizi kojoj je bio urednikom pridodan i rječnik manje poznatih šatrovačkih izraza (hrvatskih!). Je li to neka vrlina 'njegove' knjige? Mislim da nije. Naprotiv! Pri uporabi mjesnih žargona u prevodilačkom poslu treba se, znamo, držati nekih konvencija, a o tom pitanju postoji i kvalitetna stručna literatura, pa tim povodom cijenjenog urednika ne bih uvlačila u raspravu.
Prevoditeljica Sanja Šoštarić u Garyjevu/Ajarovu se tekstu, držim, vrlo dobro snašla: napravila je moderan i čitljiv prijevod, posve u skladu s duhom našeg vremena. Uzgred, na engleskom su se jeziku u vrlo kratkom roku pojavila dva izdanja romana La vie devant soi: jedno 1978. pod naslovom Momo, a drugo The Life Before Us (Madame Rosa) 1986. godine! Nije mi poznato je li urednik izdanja iz 1978. optužio urednika izdanja iz 1986. da "nedopustivo obmanjuje" javnost.
Što onda obmanjuje čitatelje u novom izdanju Garyja/Ajara? Je l' možda to što je u pogovoru 'vrlo stidljivo', kako ističe Crnković, naznačeno da je djelo već jednom objavljeno u Hrvatskoj? U pogovoru doslovce piše ovo: "Roman Život je pred tobom u nas je prvi put objavljen 1976. pod naslovom Momo zašto plačeš? (Znanje, prev. L. Grakalić). To je bitna informacija o izdanju koje je prethodilo našemu. Što smo još trebali navesti? Da smo se za savjet obratili gospodinu Crnkoviću on bi zacijelo rekao da smo trebali spomenuti i njega kao urednika biblioteke. I, naravno, ispričati cijelu priču o tome kako je La vie devant soi dobio ime na hrvatskom. Međutim, svaki dobronamjerni čitatelj vidi da su pogovori u izdanjima naše biblioteke Na tragu klasika usredotočeni na autora i djelo, dok se recepcija djela u hrvatskoj kulturi spominje onoliko koliko je potrebno da bi se ukazalo na njegovu prisutnost kod nas – a u skladu s dobrim običajima struke (žanra).
Da li to onda Zlatko Crnković podcjenjuje svoje čitatelje kad misli da je naš spomen 'njegova' izdanja stidljiv? Da li ih indirektno sumnjiči da ne čitaju pogovore u 'tuđim' knjigama, da su brzopleti i da preskaču sve ono što nije organski dio priče? Ako netko nekoga obmanjuje u slučaju hrvatskog Garyja/Ajara – onda je to sigurno Crnković.
Inače ne znam, zapravo, što je pisac Zlatko Crnković 'htio reći' svojim tekstom u Vjesniku. Pamtim ga kao odličnog urednika biblioteke HIT, od kojega sam mnogo naučila. Odlika svakog odličnog urednika je da svoju vještinu umije prenijeti zahvalnim učenicima. A da je u tome uspio – dokazuju učenici koji su ga u poslu nadmašili.
Irena Lukšić
urednica biblioteke Na tragu klasika
