'Čileanski pjesnik': Iznenađenje za kraj godine

Nema sumnje, sad je već uznapredovalo u tradiciju, uobičajilo se da nam na samom kraju godine, kad smo već podvukli crtu i odabrali najbolje naslove, na stol dođe knjiga zbog koje top-listu hitno moramo prekrojiti. Morat ćemo u Booksi prihvatiti jednostavnu činjenicu da nije kraj čitateljske godine kad se to nama učini ili prohtije, nego je kraj kad se u prosincu pojavi (ne)znana autorica ili (ne)znani autor i službeno odsvira kraj.

Ovaj put iznenađenje nam je pristiglo sa samog kraja svijeta, iz dalekog nam i prijateljskog Čilea, i to u obličju romana Čileanski pjesnik autora Alejandra Zambre (1975.) kojega, priznajemo, do maloprije nismo imali priliku čitati.

Priča započinje u zimu 1991., Carla i Gonzalo imaju strategiju satima sjediti na kauču prekriveni crvenim pončom („koji im omogućuje da rade praktički sve, osim famozne, svete, strahovane i žuđene penetracije“) i pretvarati se da prate sapunicu na tv-u, dok se strategija Carline majke sastojala u tome da se pravi kako nema nikakve strategije i svako malo navraća do njih u dnevni boravak namjerno im podrivajući igru i planove.

Kako najčešće i biva s tim ranim vezama i prvim ljubavima, Carla i Gonzalo izgorjeli su od prevelikog žara, svemu je došao kraj što će sirotog Gonzala nagnati da se lati pera i stane Carli slati pisma i pjesme koje će, kako i priliči čileanskom pjesniku, potpisivati pseudonimom. Što bi rekao naš bivši Nadstojnik: „Gdje je kuće tu je i nevolje, gdje je slomljenog srca, tu je i poezije.“ Pa makar i nedovoljno dobre, da ne kažemo loše, dodali bismo. Ipak, poezija je u Čileu big deal, to je jedan najprepoznatljivijih čileanskih proizvoda i kao što Brazilci, primjerice, imaju nogomet, Jamajčani reggae, tako Čileanci imaju poeziju.

Uglavnom, Santiago je, kako veli Zambra, i dovoljno velik i dovoljno klasno podijeljen grad da se Carla i Gonzalo nikad više nisu morali sresti, ali su se, ne lezi vraže, devet godina poslije svejedno sreli. Davno ugašeni žar iznova se rasplamsao i pretvorio u respektabilan oganj, pa Gonzalu neće zasmetati ni činjenica da Carla ima šetogodišnjeg sina Vicentea s čijim ocem se, usput budi rečeno, ekspresno razišla. Unatoč njezinu oprezu i početnoj suzdržanosti njih četvoro (Carla, Vicente, Gonzalo i crna mačka Tama) ubrzo se nađu pod istim krovom kao zamalo pa skladna i sretna obitelj. Istina, Gonzalo se dotad nije našao u ulozi oca ili zamjenskog oca ili poočima (izraz koji se nimalo ne sviđa Gonzalu), no Vicente je vrlo zanimljiv dječak, pa se njih dvojica bez većih problema uspijevaju naviknuti na novonastalu situaciju i sprijateljiti.

Ovo je, jasno, tek mali dio obiteljske priče, ostatak vam, kako bolji običaji i nalažu, ne kanimo otkriti, te vam tako pokvariti užitak čitanja. Čileanski pjesnik (HENA, 2025., prijevod Nikolina Židek) dobrodošlo je osvježenje, Zambra nam donosi dašak suvremene latinoameričke proze o kojoj još uvijek ne znamo previše, što je šteta, jer ondje se očigledno uvijek događaju čudesne stvari. Nestvarnima se čine podaci  broju izdanja Čileanskog pjesnika, a navodi ih se trinaest u samo prva dva mjeseca (!), no kada pročitate roman, shvatite da je uistinu riječ o onoj rijetkoj vrsti knjiga koju pristojan čitatelj nikako ne bi smio propustiti.

Alejandro Zambra neizmjerno je duhovit, u pozadini ili paralelno s pričom o Carli, Gonzalu, Vicenteu (i Tami, naravno), nudi se i jednako zabavna pripovijest o čileanskoj poeziji, pjesnikinjama i pjesnicima, njihovoj ulozi i društvenom značaju u današnjem Čileu, međusobnim odnosima i svemu ostalom. Iz perspektive Amerikanke Pru koja se poslije ljubavnog brodoloma otisne na put u Čile i ondje radi na reportaži o čileanskoj poeziji, upoznajemo cijelu galeriju pjesnikinja i pjesnika. Cijela ta njezina velika avantura kulminira na jednom pjesničkom tulumu u Santiagu, a koji je, malo je reći, urnebesan. Obzirom da je riječ o Latinoamerikancima, teško je pretpostaviti u kojoj mjeri Zambra pretjeruje i pretjeruje li uopće. Priče o južnoameričkom temperamentu odavno su u ostatku svijeta dosegle status legende, a što tek onda jedna gringa može očekivati kada se na relativno skučenom prostoru nađe u mnoštvu čileanskih pjesnika i pjesnikinja (kojih je, avaj, osjetno manje)!?

Premda i sam čileanski pjesnik, Zambra se ovdje predstavlja kao romanopisac, a, kako sam veli, zadaća svakog čileanskog romanopisca je pisati romane o čileanskim pjesnicima. I upravo to i čini ne padajući pritom u napast da se izruguje ili tone u patetiku, nitko od svih njegovih likova, bilo glavnih ili sporednih, nije antipatičan, čak je pravi Vicenteov otac, unatoč brojnim manama, zabavan i simpatičan. Poezija je strast i život, u Čileu vjerojatno i više nego bilo gdje drugdje (možda su im samo Poljaci blizu), iznad suvremenih čileanskih pjesnika poput golemih oblaka lebde duhovi Nicanora Parre (koji se ovdje pojavljuje kao lik u dobi od 99 godina), Gabriele Mistral, Pabla Nerude i drugih velikih nacionalnih velikana poezije i sigurno nije lako kročiti njihovim stopama. Svejedno, pjesnici iz Zambrina romana, uspijevaju u tome krčeći usput i neke nove staze.

Čileanski pjesnik podijeljen je u četiri dijela prateći različite faze odnosa među glavnim likovima, odrastanje Vicentea kojega nitko živ ne može nagovoriti da upiše neki studij, jer je uvjeren da mu treba vremena za čitanje i poeziju kojom se, dakako, i on zarazio. Gonzalov i njegov put uporno se križaju kao da im je suđeno da pronađu najbolju frekvenciju ili najbolje verzije samih sebe, iako je prvi mislio da je poezija za njega davna prošlost, a drugi je tek počinje živjeti.

Sjajan, duhovit, zaigran i rasplesan roman za sam kraj stare i početak nove u kojoj vam želimo što više knjiga na razini Čileanskog pjesnika. A sad hitamo revidirati listu najboljih knjiga – ona stara više ne vrijedi.

F.B., 19. prosinca 2025., Zagreb