'Borilište': Nora nakon Ibsena

Najpoznatija među literarnim lutkama, Nora Helmer, u suvremenoj je hrvatskoj prozi nedavno dobila svoj simbolički pandan u romanu Borilište autorice Maje Ručević. Polazeći od univerzalne tematike kao što je ženska borba za osamostaljivanjem, za preživljavanjem dubokih trauma, za iskorakom te konačno bijegom iz okvira i zarobljeništva patrijarhalnog društva, protagonistica Borilišta svoje ime dijeli s kultnim ženskim likom svjetske dramatike, Ibsenovom Norom. Nora Maje Ručević predstavlja ženu koja pripada modernom vremenu, zatočenu unutar vlastite Kuće lutaka, simbola neskladnog djetinjstva, odrastanja u disfunkcionalnoj obitelji te prostornog uobličavanja vlastite psihe i kronologije sjećanja.

Struktura Borilišta je trodijelna, a dijelovi su redom naslovljeni „Kuća Lutaka“, „Duhovi“ i „Gorka voda“. Različite pripovjedne tehnike u romanu su vizualno naznačene drugačijim fontovima i tonalitetom koji ih stilski razdvajaju; u prvom i trećem dijelu dominiraju poglavlja Norinog pripovijedanja u sadašnjosti koja se pravilno izmjenjuju s tekstualnim fragmentima njezinih sjećanja (također i pisanim u kurzivu), dok se u drugom dijelu romana čitatelj susreće s amaterskom kratkom prozom muškog protagonista Igora.

Četrdesetogodišnju Noru, urednicu u izdavačkoj kući, čitatelj pronalazi u trenutku izlaska iz nasilne veze, u aktualnoj i univerzalnoj tematici koja se u romanu predstavlja kroz pripovijedanje iz prvog lica, prožeto unutarnjim monolozima, samosvjesnim promišljanjima i retrospektivnim osvrtom na nestabilno djetinjstvo koje ju je obilježilo. Bježeći od nasilnika kojeg je nekoć voljela, za vrijeme novogodišnjeg vikenda na koji otputuje iz Zagreba u Sarajevo, Nora slučajno upoznaje Igora, pomalo ciničnog novinara čiji se lik u početku ustoličuje kao muškarac koji je i sam neželjeno izmješten iz svoje životne strukture. Nezadovoljan vlastitim životom kao i sredinom u kojoj živi, pasivan u mirovanju koje ga drži u konstantnom stanju apatije, Igor nalikuje na Noru iz života prije onoga iz kojeg je upravo pobjegla. Oprezna u svom pristupu, Nora Igora drži na distanci, ali njihov odnos ubrzo prelazi u učestaliju komunikaciju nakon njezinog povratka u Zagreb, a kasnije i vezu na daljinu, dok se Nora istovremeno polako psihički oporavlja i vraća konce života u svoje ruke.

Borilište je višeslojan roman: dok nam Nora pripovijeda o vlastitim obiteljskim traumama, nasilnom bivšem partneru i uspostavlja žensku pripovjednu perspektivu, Igorova proza novinarski je intonirana te mjestimice zastupljena faktoidima iz njegovog rodnog Sarajeva, pružajući gotovo dokumentaristički uvid, ali i hladniju perspektivu koja karakterizira njegovu emocionalnu otuđenost. Kombiniranje spisateljskih tehnika Ručević naposljetku zaokružuje dramskim fragmentom koji finalizira roman, i uspostavlja još jednu simboličku os kojom Borilište evocira Ibsena.

Fragmenti Norinih sjećanja na odrastanje u disfunkcionalnoj obiteljskoj zajednici naslovom su, kao i imenom, označeni kao Bunker BB (kasnije i Gorka voda), bez broja i bez balansa, a pisani su gustim, poetskim stilom koji odudara od prizemljenog, realnog pripovijedanja u poglavljima posvećenim sadašnjosti. Poetske reminiscencije oslikavaju Bunker BB, stan u kojem je Nora odrastala s majkom te bakom i djedom koje naziva Lutak Barba i Lutka Ljudmila. Bunker bez broja Norina je poetizirana verzija vlastite Kuće lutaka, simbolički i asocijativno posuđene od Ibsena, slagalica sjećanja kojima se periodično vraća i o kojima nikome ne govori, dok se Igoru o tome otvara tek minimalno, i svejedno se u tom činu opeče. Fragmenti posvećeni Bunkeru dijagnosticiraju Norino ponavljanje obrazaca, jer obitelj ju je posredno obilježila neskladom i vizurom raspada nesretnih brakova, čemu se Nora vraća u trenucima raspada vlastite veze, pokušavajući rekonstruirati svoje obrasce.

Iako se Nora napuštanjem toksične veze otiskuje u potragu za vlastitim identitetom koji se izdiže izvan nametnutih okvira i lomi okove patrijarhata kojem se predugo podčinjavala, suočavajući se pritom s ranama odrastanja, ta se borba za samostalno preživljavanje, za pobjedu u borilištu života, nažalost pomalo gubi između njezine dvije pripovjedne dionice. Razgraničenje tonaliteta reminiscencija o Bunkeru BB i Norinog sadašnjeg, linearnog pripovijedanja nameće mi se kao glavni problem romana, jer se u tom stilskom sudaru događa gubitak fokusa, kao i neujednačenost njezina glasa. U skladu s proživljenim traumama, što onim djetinjim, a što kasnijim, Nora u svoju bol ponire upravo najviše u poetskim reminiscencijama, dok u ostatku romana kao da to izbjegava pa praznine popunjava promišljanjem i radnjama koje poduzima da bi konačno počela živjeti po vlastitim pravilima. I dok se pripovijedanje o ritualima uspostavljanja novog života u Norinim dionicama može čitati iz perspektive prijeko potrebne svakodnevice koja pruža strukturu nakon emocionalnog kraha, ne mogu se othrvati dojmu da je u tim dijelovima romana zastupljeno više općih mjesta, kao i mjestimice ponešto zamoran ton pripovjedačice. Spori su to koraci koje Nora poduzima na putu ka vlastitom izlječenju, i k tome opravdani, jer protagonistica Borilišta već je umorna od trauma koje ju još uvijek grčevito, i simbolički, drže u kući lutaka, i samo traži svoj mir.

Dok, primjerice, za vrijeme neplaćenog odmora oprema novi stan u koji seli nakon što je prodala Bunker, Nora analitički promišlja o Ikeinom namještaju i konzumerizmu, dugo promatra prolaznike s prozora, ne komunicira gotovo ni sa kim izuzev kolegice s posla te u poglavljima koja ocrtavaju obrise njezine nove svakodnevice, za još oktavu niže spušta tonalitet vlastite priče. Nora je u sadašnjem pripovijedanju doslovna u jeziku i iskazu, pogotovo kad se radi o mini-traktatima o određenim temama: „Čeka me pohod u Ikeu i Jysk, u taj, za naše bijedne građanske prilike i platežnu moć, raj skandinavskog dizajna, zahvaljujući kojem će moje bijele sobe uskoro nalikovati na sve druge bijele sobe svih drugih stanara u svim drugim bijelim zagrebačkim novogradnjama. Depersonalizirana spavaća soba prepuna jeftinih uramljenih postera s ikonama pop kulture, ukrasnih tanjura, kvazimirisnih svijeća, bezličnih vaza sa snopovima plastične trske, banalnih noćnih stolića, svih onih ''praktičnih'' i ''neopterećujućih'' komada pokućstva koje marketinške službe takvih kompanija uporno proglašavaju ''dizajnerskim i nesvakidašnjim''.“

Nasuprot tome, poglavlja Bunkera BB atmosferična su i gotovo lirski uronjena u prošlost te svojom poetičnošću i naglašenom emotivnošću, kao i sponom s obitelji i njezinim značajem za Noru, pružaju puno snažniji uvid u njezinu psihu. Sama izmjena takvih dvaju stilski različitih pripovjednih dionica, u romanu rezultira pomalo nekonzistentnim glasom, koji bi, vjerujem, bio mnogo snažniji da je ispisan iz jednog stilskog ključa, poput onoga iz fragmenata o Bunkeru. Nesrazmjer pripovjednih tehnika u Borilištu vidljiv je u tim primjerima, jer radi se o različitim tekstualnim cjelinama koje katkad intrigiraju, ali isto tako ponekad i umaraju.

Potpuno paradoksalno, u središnjem dijelu romana do izražaja dolaze Igorovi amaterski spisateljski zapisi čiji je glas uobličen te pruža uvid u njegovu borbu sa sobom. Igorova kratka proza pršti od realnosti, dotiče se njegovog novinarskog posla, stanja Sarajeva nakon rata i slučajeva na kojima je radio te intenzivno potvrđuje necenzurirani maskulini glas pripovjedača koji ne pronalazi izlaz iz vlastite emocionalne kaljuže. Posve je jasno da Igor predstavlja suprotan pripovjedni pol onome Norinom, što je između ostalog kasnije u romanu prikazano kroz njihovu neskladnu vezu, u kojoj on nipošto ne može Nori biti ravnopravan partner koji bi joj zaliječio emocionalnu traumu, jer nije ni razriješio svoju. Sasvim dolično romanu koji je toliko simbolički referencijalan na Ibsenovu Noru, Igor je Nori nešto poput Torvalda – muškarac koji ju dubinski ne razumije, i od kojeg nema druge nego otići. U liku Igora, koliko god nepredvidivog i odbojnog, ima te surove iskrenosti koju on naoko skriva i hini vlastite nedostatke kao obranu jasnih pogrešaka, opravdava se u stilu muškarca koji ne vidi dalje od svojeg zrcalnog odsjaja, ali barem je kao književni lik u toj maniri jasno definiran i koliko god čitatelju smetao, tekstualno je prisutan upravo da izvlači reakciju. Igoru kao čitatelji vjerujemo da je nedostojan i nesposoban održati emotivni odnos, vidimo njegove obrasce iza kojih se on prozirnim riječima može skrivati, gdje su one u tekstu jasno oblikovane. Dok se u njegovom primjeru radi o implicitno narcisoidnom, a eksplicitno emotivno zakinutom muškarcu, dojam koji on ostavlja čitatelju stoga je nešto upečatljiviji od onoga koji bi, smatram, trebala ostavljati Nora, čija je bolna životna priča, univerzalno važna za žensko iskustvo, ujedno i zaplet ovog romana.

Ipak, Borilište je kao roman koji se između ostalog fokusira na nasilje u partnerskom odnosu, uz primjerice Sigurnu kuću Marine Vujčić, važan za književnu reprezentaciju takve, i dalje nedovoljno spominjane i osviještene teme u suvremenoj domaćoj književnosti. Napuštajući muškarce koji su, obojica na svoj način upravljali njezinim životom kao da je lutka na koncu, Nora iz Borilišta, poput Ibsenove Nore, ogledni je primjer žene koja istupa iz borilišta vlastitog života kao pobjednica i ruši nametnute obrasce. Šteta što taj iskorak, s obzirom na određene probleme ovog romana, nije dovoljno snažno odjeknuo.

Nora svoju potpunu transformaciju naposljetku doživljava u aristotelovskom prolasku kroz osobnu katarzu, pišući dramu na radionici pisanja, pomalo predvidljivo naslovljenu “Bunker”. S obzirom na navedenu hibridnost koja odlikuje Borilište, kao čitateljici ipak bi mi bilo interesantnije susresti se s dramskim fragmentom možda nešto ranije u tekstu, nego li na samom kraju; primjerice, barem da se Norin afinitet prema dramskom pismu nekako ranije najavio; jer ako je već roman u cijelosti svojevrsna posveta Ibsenu, konkretnija razrada dramskog aspekta pružila bi veći čitateljski užitak, i neupitno još više stilski razigrala roman.

Iako vjerujem da je autoričin pokušaj bio da u Borilištu ispiše upravo osnažen ženski lik koji će simbolički i sugestivno odjeknuti kroz hommage Ibsenu i dramskom kanonu, takav je spisateljski čin naposljetku ostao pomalo razveden, rastresen između pripovjednih stilova, a čini mi se da bi konkretnije rezonirao da je pripovijedanje bilo ujednačenije.