'Sve će biti u redu': Obitelj kao prostor ljubavi i rascjepa

Da parafraziramo Tolstoja, svaka naoko normalna obitelj zeznuta je na svoj način. Sreća da jest, jer što bi inače obilježavalo i traumatiziralo ljude i poticalo ih da pišu romane. Ponekad smo začudnosti i nenormalnosti vlastite obitelji svjesni odmalena, dok se u drugim slučajevima one otkriju tek naknadno i dovedu u pitanje sva naša dotadašnja uvjerenja. Sa svojom zeznutom obitelji, a posljedično i sa svom silom egzistencijalnih previranja, kuburi glavni lik najnovijeg romana Zorana Pilića. U romanu naslova Sve će biti u redu Pilić se u svom prepoznatljivom stilu hvata u koštac s posljedicama gubitka roditelja i isplivanih obiteljskih tajni, a ujedno kontemplira i ispipava tanku granicu između stvarnosti i fikcije.

Sve će biti u redu obiteljska je drama podijeljena u dva dijela, a glavni lik ujedno je i njegov pripovjedač. On je neimenovani zagrebački književni urednik, član sasvim prosječne obitelji Goršin; muž, otac, brat i sin. Njegova obitelj naizgled ne odudara od drugih obitelji u kojima se, generalno gledajući, članovi vole i podržavaju, ali i ponekad gledaju jedni druge prijekim okom, zamjeraju si određene stvari i bivaju ljubomorni, sve u granicama normale. Njegovu svakodnevicu tektonski uzdrma iznenadna smrt oca, a potom i klupko obiteljskih tajni koje se munjevito krene odmotavati. Prvi dio romana bavi se neposrednom reakcijom na očevu smrt, ilustriranjem odnosa među likovima i pripovjedačevim suočavanjem s nepredvidivošću života, dok se u drugom dijelu pažnja skreće na neizbježni rasap obitelji, pokušaj mirenja s moralnim zavrzlamama te interakciju književnosti i stvarnog života.

I dok je šokantno razotkrivanje prave prirode odnosa u obitelji povod napetosti romana i neizvjesnosti obiteljske budućnosti, vezivno tkivo radnje zapravo su odnosi među likovima. Ponajviše pažnje pripovjedač daje svom bratu Pavlu, tipičnom primjeru smutljivca koji uvijek zna nekoga tko zna nekoga, osobe  kojoj se svi obraćaju kada nešto zaškripi, čovjeka za kojeg nitko ne zna čime se točno u životu bavi. Pripovjedačev prikriveni animozitet prema bratu uzrokovan je ne samo dijametralno suprotnim životnim stilovima i filozofijama, već i razlikama u odgoju – Pavla majka otvoreno favorizira, dok njeno ostalo dvije djece ubire preostale mrvice pažnje i povjerenja. Kroz Pavlov lik može se razabrati jedan od moralnih konflikata kojima se autor pozabavio – treba li u trulom sustavu biti potkožen i učinkovit, ili pošten i zaboravljen. Upravo Pavle, nepouzdani lik koji rijetko zna gdje će ga dan odvesti, najčešće zaključuje da će ''sve biti u redu'', kao jasan znak da nada nije objektivna, opipljiva ni zagarantirana.

Bračna i roditeljska ljubav i odgovornost propituju se kroz likove pripovjedačeve majke i oca. Njegov inherentni osjećaj zapostavljenosti i inferiornosti objašnjava se razotkrivanjem obiteljske tajne koja neumitno postavlja neugodna pitanja – koliko je smisleno bilo živjeti u netrpeljivosti i pasivnosti, polovičnoj ljubavi, u okrnjenoj zajednici koja je opstala zbog djece i osjećaja dužnosti. Obitelj je mjesto najveće sreće i najveće žalosti, i Pilić je prikazuje u svoj svojoj ogoljenosti – ona s jedne strane daje rane i ožiljke, s druge ozdravljenje i utjehu. Premda je obiteljska drama sama po sebi ozbiljna i duboka tema, Pilić je tretira s humorom te toplim, nikada pretjeranim i napadnim cinizmom. Njegovi likovi su, čak i u svom najgorem izdanju, i dalje dopadljivi, humani i nenamjerno komični. Posebice to ostvaruje dinamičnim dijalozima iz kojih izbija neposrednost i običnost ljudi, ili u kojima likovi, bez velikih riječi i dugačkih rečenica izražavaju životna opažanja i umovanja. Stoga se s njima lako poistovjetiti, prepoznati ih u vlastitim članovima obitelji, prijateljima, susjedima.

Priznanje koje zatiče pripovjedača i njegove bližnje središnji je konflikt romana te rascjep koji nepovratno dijeli do maloprije relativno skladne odnose. Svaki od likova nosi se s njim na vlastiti, više ili manje zdrav način. Pokušaj zauzimanja strane u nemogućoj situaciji zapravo demonstrira koliko je tanka granica između onoga što smatramo dobrim i onoga što smatramo lošim – kaos situacije koji je snašao likove, kad se uzmu u obzir okolnosti i osjećaji, nije niti crn niti bijel, a njihove konzultacije sa savješću rijetko završavaju jednoznačno. Obitelji, na kraju dana, čine obični, manjkavi ljudi koji rijetko znaju predvidjeti koliko dalekosežne njihove greške i međusobna razilaženja mogu postati, i koja je cijena postojanja u međuprostoru, bivajući nikome u potpunosti odan.

Pripovjedačevo iskustvo iznenadnog odlaska oca lako se može čitati i kao meditacija o smrti, nezaustavljivom protoku vremena i spoznaji da čovjek o ovom ili onom svijetu ništa sa sigurnošću ne zna. Pilić temi ne pristupa nimalo sentimentalno ni patetično, već uz obilnu dozu toplog humora dekonstruira žalovanje, izbezumljenost i poremećeno funkcioniranje tijekom susreta sa smrću. Ujedno kritizira performativnost tuge i suosjećanja ljudi koji nisu dio obitelji te apsurdnost procedure koja žuri oko čovjeka kojem se više nigdje ne žuri. Čak se i ekstenzivno čitanje o smrti u književnim djelima pokazuje kao potpuno promašena priprema. Pilićevo pisanje puno blage ironije i zbunjenosti pred težinom smrti čini tu veliku tajnu nekako ljudskijom, bližom i razumljivijom, a teret vremena s kojim se pripovjedač hrva podnošljivijim.

Pilić se u ovom romanu ponovno potvrđuje kao izrazito zagrebački pisac, a za kulisu ovaj put postavlja Dubravu. Pripovjedač ne bježi od stereotipa koji se vežu uz njegov kvart, no istovremeno gradi toplu priču o mjestima na kojima je odrastao, o ulicama koje u dušu poznaje, birtijama u kojima prečesto pije jegere, o geografiji grada kojoj smisao i ljepotu daju upravo njegova navezanost i nostalgija. Taj kvart, u manjoj mjeri dio Zagreba, a u većoj vlastito osebujno mjesto, jednako je živ kao i njegovi stanovnici i prolaznici i, osim određene autoironije, daje priči i likovima dozu izvornosti, buntovništva i ponosa. Kvartovi su kao i obitelji – prihvatljivo je pljuvati samo po svojima.

Prominentan lik koji daje okvir romanu jest pripovjedačev bivši šef i mentor Kristijan Kike Mandić, književni urednik čije je ideje o književnosti pripovjedač davno upio. Međutim, u njegovom liku krije se i jedna manjkavost romana – on je pokojan već godinama te čitatelj o njemu saznaje kroz prisjećanja glavnog lika, a izuzev utjecaja na samog pripovjedača, s ostalim likovima i radnjom nema velike veze. Stoga, osim činjenice da su njegova vjerovanja o književnosti i uredničkom poslu značajno profesionalno uobličile pripovjedača, on sam doima se kao višak te uloga njegovog lika ostaje nedorečena.

Pred kraj romana Pilić se odvažnije i ozbiljnije igra s idejom prožimanja stvarnosti i književnosti. Umoran, rezigniran i smožden obiteljskim zbivanjima te uvjeren da njegov život sliči na roman, a oboružan vještinama iskusnog književnog urednika, pripovjedač sam modificira autentičnost svoje obiteljske priče i uređuje je kako bi bila uvjerljivija, pitkija, manje kaotična i turobna za buduće generacije. Naposljetku, većinu svoga života proveo je vjerujući u jednu verziju stvarnosti, za koju se ispostavilo da nije bila ništa doli njegova osobna percepcija. Život i književnost su, stoga, u dvosmjernoj komunikaciji – u književnosti se pronalaze istine o stvarnosti; istovremeno, uobličavanje nečijeg životnog košmara u književnost daje tom istom košmaru novo obličje i dotad skriveni smisao, i u toj interakciji leži potentnost pisanja i stvaranja priča.

Ideja da će sve biti u redu tijekom čitanja ovog romana mnogoput se čini izazovna, ali i dalje ostvariva. Nakon zadnjih nekoliko stranica, pak, možda malo manje. Pa ipak, taj red ovisi o perspektivi i slobodan je zadobiti brojna značenja – pripovjedačeva obitelj više nije ista, no obitelji su vječite mijene ljudi, događaja i odnosa. Rijeka vremena neminovno buja u svakome, ali donosi nova iskustva, mudrost i zrelost. U romanu Sve će biti u redu Pilić se u tematskom smislu ohrabrio na veliki poduhvat i usudio se postaviti teška moralna i filozofska pitanja, no dao im je svježinu svojim živahnim književnim izričajem, odmjerenim cinizmom, autentičnim likovima i poletnim dijalozima. Stanje svijeta trenutno ne pruža nadu da će na kraju sve biti u redu, ali čitanje Zorana Pilića možda barem malo umije, samo na trenutak, umiriti tu tjeskobu.