Povratak u najmračnije razdoblje

Bilo bi lijepo da je Leksikon svjetla i tame Simona Strangera djelo čiste fikcije, da su likovi kao što su Henry Oliver Rinnan plod autorove mašte, ali svi znamo da nije tako. Bilo bi također lijepo da u našoj povijesti nije bilo velike tragedije koja će njemačkog umjetnika Guntera Demniga nadahnuti na pokretanje projekta Stolpersteine – kamenje spoticanja, ali Holokaust se na žalost dogodio, duboko je urezan u našu povijest i Demingove brončane pločice s ugraviranim imenima Židova – žrtava nacističkog terora, razasute su, tj. ugrađene u pločnike diljem europskih gradova. Prvi kamen spoticanja u Zagrebu postavljen je prije nepune dvije godine i to ispred kuće u Gundulićevoj 29 gdje je živjela Lea Deutsch – šesnaestogodišnja židovska djevojka koja je 1943. umrla u stočnom vagonu prilikom deportacije u Auschwitz.

Takav kamen postavljen je i na pločniku ispred kuće u Trondheimu gdje je živio Hirsch Komissar. Uhićen je u siječnju 1942., odveden u logor Falstad i ondje ubijen 7. listopada iste godine.

U romanu Leksikon svjetla i tame autor Simon Stranger vraća nas u najmračnije razdoblje Starog kontinenta. Središte ove pripovijesti je jedna kuća smještena na samom rubu Trondheima. Ondje, na adresi Jonsvannsveien 46, bilo je sjedište zloglasne Rinannove bande. Dobrim dijelom Leksikon svjetla i tame je i priča o Henryju Oliveru Rinannu. Za Norvežanina bio je neobično, upadljivo nizak (161 cm) i to je doživljavao kao svojevrsno prokletstvo. Teško se uklapa u društvo vršnjaka, pogledi djevojaka ne zaustavljaju se na njemu – osjeća se kao da ne postoji, ali u njemu tinja želja da se iskaže i zadobije poštovanje i sve što uz to ide.

Kada ga hvalisavi ujak zaposli u svojoj radnji, Henry vrijedno radi, daje sve od sebe, ali zaradu mora isporučiti majci u kućni budžet. Njemu tako ne ostaje ništa, a treba mu jer bez novaca njegov društveni život ostat će na nuli. Uskoro počinje potkradati ujaka i napokon bez ikakve bojazni može ući u lokale i platiti koju rundu. Ipak, pravu priliku da se osveti za sva poniženja morat će još pričekati, a ona se ukaže kada se plamen Drugog svjetskog rata proširi i na Norvešku. Njemački nacisti više-manje svugdje su pronalazili suradnike i simpatizere, a Rinannova domovina nije bila izuzetak. Ime Vidkuna Quislinga do danas je ostalo sinonim izdaje i suradnje s okupatorom.

Izdajom i prokazivanjem pripadnika otpora Rinann je priskrbio simpatije Nijemaca što mu napokon širom otvara vrata do pozicije moći. Nisu ga htjeli poštovati, a sada će ga se njegovi sunarodnjaci bojati. Pronalazi i okuplja istomišljenike, ulaze u kuću na adresi Jonsvannsveien 46 koja će postati njihovo sjedište i poprište teško zamislivih užasa. Ondje će piti, premlaćivati, mučiti i ubijati ljude. Rinann je izrastao u vještog manipulatora, opijen je osjećajem moći i ne vidi način na koji bi nacisti mogli izgubiti rat.

Paralelno s pričom o bezobzirnom izdajniku i zločincu Rinannu pratimo i priču o obitelji Gersona Komissara koja poslije rata igrom slučaja useljava u istu tu kuću u kojoj su pripadnici Rinannove bande provodili teror. Je li uopće moguće živjeti i odgajati djecu na mjestu, u prostorijama gdje se događao takav užas? Rat je gotov, ali s njim nisu nestala sjećanja strahote i zločine.

Zašto leksikon? Svako poglavlje Strangerova romana obilježeno je po jednim slovom abecede. U hrvatskom prijevodu poglavlja se nižu od A do Ž što je od prevoditelja Miše Grundlera tražilo dodatnu umješnost i kreativnost.

Kako se i navodi negdje na prvim stranicama Leksikona, prema židovskoj predaji svaki čovjek umire dvaput. Ona druga smrt nastupa u trenutku kada se posljednji put spomene ime pokojnika. Leksikon svjetla i tame sačuvat će sjećanje na žrtve Holokausta, ali isto tako i na jednog zločinca i njegove zločine koje također ne bi bilo pametno prepustiti zaboravu. Strangerova knjiga je svojevrstan kamen spoticanja, spomen na vrijeme u kojemu su bez milosti pogubljeni milijuni ljudi, i svatko od njih ima svoje ime i prezime, i priča o onima koji su preživjeli i prenijeli sjećanje na sljedeću generaciju.

Ne možemo živjeti u prošlosti, ali nipošto je ne smijemo zaboraviti jer ona se vrlo lako može vratiti u svom najgorem obličju. U vremenima velikih kriza i nemira, kakvo je i ovo naše, negdje uvijek klija mržnja, netrpeljivost, slobode se dokidaju, a bića poput Henryja Olivera Rinanna strpljivo čekaju svoju priliku da ispužu iz tame. Hoće li je dočekati – ovisi o svima nama, o spremnosti da zaboravimo ono što nipošto ne bismo smjeli.

F.B., 24. kolovoza 2022., Zagreb