Zbog nemogućnosti feminizma da bude aktuelan Đurđa Knežević pokušava da pređe međugeneracijski jaz, te jaz imeđu teorije i prakse.
Ja noćas ništa nisam jeo, sanjao nit pio, nisam gledao ni vidio tvoje krovove, ja sjedim sam u tihoj sobi, pored kiše koja pada.