Trude Teige: 'Dobra knjiga može biti poput toplog zagrljaja, hladnog pogleda ili udarca šakom.'

Na riječkom je Vrisku jedna od najčitanijih norveških spisateljica Trude Teige predstavila friško prevedeni roman Baka je plesala na kiši (Petrine knjige, prevela Anja Majnarić) u kojemu se na različitim razinama rastvara pitanje šutnje, prešućivanja, potiskivanja, neizgovorenoga. 

Crno-bijela fotografija bake s nepoznatim njemačkim vojnikom koju protagonistica Juni pronalazi na dnu kutije u ormaru na neki način rastvara zavjesu prema Juni dotad nepoznatoj priči. Priči koja će ući u obiteljske pukotine, a potom odvesti do društvenih, kolektivnih trauma i strahota, jer, kako je upravo Junina baka Tekla izrekla na jednom mjestu: povijest se lijepi za čovjeka. Unatoč mučnoj i teškoj povijesnoj temi, autorica je na rubove njezinih pukotina isplela mrežu nježnosti i solidarnosti te ih na taj način pokušala zacijeliti, usmjeravajući nas prema putu nade. 

S autoricom smo razgovarali o naslijeđenim šutnjama i obiteljskim tajnama, ženama koje su ostale na marginama ratne povijesti, susretu dokumentiranoga i fikcionalnoga te pričama koje desetljećima čekaju da budu ispričane. 

Ovo je, koliko mi je poznato, vaše prvo gostovanje u Hrvatskoj, a Baka je plesala na kiši ujedno prvi put dolazi pred čitatelje u Hrvatskoj. Možete li se ukratko predstaviti svojim riječima i što vam znači susret s novom čitateljskom publikom?

Živim nedaleko od Osla sa suprugom i našim psom, a imam i troje odrasle djece. Gotovo trideset godina radila sam kao radijska i televizijska novinarka. Dvadeset i dvije godine bila sam voditeljica informativnih emisija, politička reporterka i moderatorica debata, a na TV 2 imala sam i vlastiti talk show. Istodobno sam pisala romane, a prije dvanaest godina odlučila sam se u potpunosti posvetiti književnoj karijeri. Napisala sam pet povijesnih romana i osam kriminalističkih romana, kao i nekoliko publicističkih knjiga. Baka je plesala na kiši prvi je roman u trilogiji; knjige se mogu čitati neovisno jedna o drugoj, ali su međusobno povezane.

Poznajem mnogo ljudi koji su bili u Hrvatskoj i o vašoj su zemlji govorili s velikim oduševljenjem. Sada razumijem i zašto. A jučer, dok sam sjedila u hotelu i radila, dobila sam poruku od žene koja mi je bila susjeda dok sam odrastala. Danas leti za Dubrovnik, a ovamo dolazi dvaput godišnje. Rekla mi je da će za svoje prijatelje kupiti hrvatsko izdanje „knjige o baki” i ponijeti ga kući u Norvešku, gdje je par koji im čuva kuću dok su oni ovdje također iz Hrvatske!

Neizmjerno me veseli što je knjiga sada objavljena i u ovoj zemlji!

I nas što je možemo čitati! Tekla, Lilla i Juni –  baka, majka i kći – tri su generacije žena kojima su sudbine na ovaj ili onaj način oblikovane šutnjom. Pritom ste vrlo vješto oblikovali dvije paralelne pripovjedačke dionice koje prate Teklinu priču u prošlosti i Juninu u sadašnjosti. Kako ste odlučili na taj način složiti i ispreplesti priču?

U svojoj je srži ovo roman o tome kako šutnja može obilježiti obitelj kroz nekoliko generacija i kako bakina trauma i njezina velika tajna određuju odnos između tih triju žena. Vjerujem da se trauma može nasljeđivati čak i kada ne znamo ništa o iskustvima i bolnim životnim pričama svojih roditelja ili baka i djedova. O tome su provedena i istraživanja, a kod potomaka traumatiziranih ljudi utvrđene su čak i genetske promjene.

Djeca su osjetljiva; ona primjećuju kada odrasli nešto nose u sebi. Primjećuje to i Juni. Između njezine majke i bake postoji nešto neizgovoreno, nešto što narušava njihov odnos, i zbog toga je često tužna. Kada odraste, za nju je oslobađajuće napokon saznati o čemu je bilo riječ, premda je otkrivanje tih tajni istodobno i duboko bolno.

Naslovna slika bake koja pleše na kiši isprva mi je djelovala kao lijepa, gotovo neobična uspomena iz Junina djetinjstva. Međutim, njezino se značenje, kako otkrivamo Teklinu prošlost, tijekom čitanja postupno mijenja. Postaje nam jasnije da se jezik u nekom trenutku blokira, da dolazi do granice onoga što se može izgovoriti. Zašto ste upravo ples na kiši izabrali kao motiv?

Dok sam pisala roman, dobila sam poruku od svoje najstarije kćeri, koja je studirala povijest književnosti na fakultetu. Čitala je Proustov roman U traganju za izgubljenim vremenom i naišla na odlomak u kojem starija žena pleše na kiši u vrtu. Kći mi je napisala: „To ćeš biti ti, mama, kad ostariš.” Poznata sam po tome da jako volim kišu i često odjenem odjeću za trčanje i odem trčati upravo kada pada kiša. Onog trenutka kada sam dobila njezinu poruku, imala sam naslov. Tada je počeo rad na razvijanju Teklina odnosa prema kiši. Mislim da njezina rečenica „Kiša je aplauz životu” govori mnogo, osobito na kraju romana. To je ujedno rečenica koja se često citira, gotovo poput svojevrsnog slogana mojega autorstva.

Za mene ta rečenica simbolizira sposobnost da se borimo, preživimo i ponovno pronađemo životnu radost nakon što se sve potpuno raspalo.

Roman je djelomično nastao inspiriran susretom s Annom Deichmann, Norvežankom koja se tijekom rata zaljubila u njemačkog vojnika, udala za njega i nakon rata otišla s njim. Kako ste balansirali između tog priljeva stvarnosti u fikciju?

Susret s Annom ostavio je na mene neizbrisiv dojam. Roman nije o njoj, premda uključuje pojedine elemente njezinih iskustava. Ono što mi je Anna ispričala nećete pronaći u povijesnim knjigama, a gotovo ništa ne znamo ni o ženama koje su se 1945. udale za njemačke vojnike i s njima otišle u Njemačku. Nekoliko sam godina istraživala priče tih žena i opsežno proučavala što su ostavile iza sebe te s čime su se suočile po dolasku u ratom razorenu Njemačku. Roman je nadahnut mnogim istinitim pričama i događajima. Njihove fragmente smještam u povijesno vjerodostojne okolnosti i događaje, ali oni zajedno tvore moj vlastiti fikcionalni svijet i moje fikcionalne protagoniste.

Osim toga, čini mi se da roman počiva na vrlo opsežnom povijesnom istraživanju. U kojem ste trenutku osjetili da činjenice treba prepustiti književnosti? Isto tako, u knjigu nas uvodi citat Virginije Woolf: „Književnost je poput paukove mreže, pričvršćena možda vrlo nježno, no ipak pričvršćena za život svim četirima uglovima.” Što je to što je samo književnost mogla izreći?

Anna je umrla samo tri mjeseca nakon našeg susreta. Prvotno sam namjeravala snimiti televizijski dokumentarac o njoj. To više nije bilo moguće pa sam počela razmišljati o romanu koji bi obuhvatio mnogo više od same njezine priče.

Fikcija može biti bijeg, putovanje na mjesta koja nikada nećete posjetiti, u druge kulture i druga vremena, te iskustvo drukčijih načina razmišljanja, a ne vjerujem da nam drugi oblici pripovijedanja to mogu ponuditi na sasvim isti način.

Književnost također može stvoriti osjećaj prepoznavanja dubine kakvu ne možemo pronaći nigdje drugdje. Može pružiti i užitak koji je dubok i višeslojan. Dobra knjiga može biti poput toplog zagrljaja, hladnog pogleda ili udarca šakom. No možda je najvažnije to što književnost može proširiti naše horizonte, produbiti razumijevanje drugih ljudi, potaknuti empatiju i učiniti nas mudrijima. A upravo nam je to potrebno u vremenu u kojem živimo.

Zadržimo se na trenutak na temi šutnje. Zahvaljujući ovoj knjizi mnogi su saznali da su Norvežanke koje su se udale za njemačke vojnike bile internirane, da im je oduzimano državljanstvo i da su protjerivane iz zemlje. No kao što je slučaj s Norveškom, roman je doživio iznimno velik uspjeh i u Njemačkoj, zemlji u kojoj se mnogo toga vezano za Drugi svjetski rat prešutjelo. Jesu li vas iznenadile reakcije norveških i njemačkih čitatelja? 

Naravno da me tako golem uspjeh iznenadio, ali bila sam sigurna da će priča snažno djelovati na mnoge čitatelje jer je sama tema doista izvanredna. A reakcije, i u Norveškoj i u Njemačkoj, bile su vrlo slične. Mislim da je razlog tom uspjehu to što sam podigla veo s dijela ratne povijesti koji nije bio ispričan i o kojem se nije govorilo. Moj je cilj bio razotkriti upravo ono što je većini ljudi nepoznato. A najmanje su poznate priče žena. U mnogim sam zemljama susretala čitatelje koji su me pitali: „Je li se ovo doista dogodilo?” Znaju da čitaju roman, a ipak pritom saznaju nešto o stvarnim događajima. Mogla bih, pretpostavljam, reći da je roman istinit unutar granica fikcije.

Dodala bih još nešto: premda doista pišem o stravičnim događajima i ljudskim sudbinama, knjiga vjerojatno ne bi postigla takav uspjeh da u jednakoj mjeri nije i priča o snazi, nadi, preživljavanju i ljudskoj ljubavi.

U intervjuima ste govorili o tome da je povijest Drugoga svjetskog rata velikim dijelom bila povijest koju su pisali muškarci i koja, posljedično, u fokus stavlja i muško tijelo i muško iskustvo. Ovdje ste istaknuli često nevidljivu stranu nezamislive patnje i traume žena i njihovih tijela, ali i žensko prijateljstvo, solidarnost i skrb u likovima Sonje, Elsie i njezine kćeri Anje. Zašto vam je to bilo važno?

Što znači biti Norvežanin ili Hrvat i koje nas vrijednosti određuju? Ratovi snažno oblikuju identitet neke nacije, barem je tako u Norveškoj. Da bismo razumjeli taj identitet, potrebna nam je cjelovita priča. Ako poznajemo samo muške priče iz rata, poznajemo samo polovicu povijesti neke zemlje, a time ne poznajemo u potpunosti ni vlastiti identitet.

Prije nego što ste se potpuno posvetili književnosti, desetljećima ste radili kao novinarka, a spomenuli ste i da istraživanje za povijesne romane može trajati godinama. Kako se u pisanju romana poput ovoga slažu novinarka i spisateljica u vama? 

Na moj način pisanja u velikoj mjeri utječe novinarska pozadina, a to mi je osobito korisno tijekom istraživanja. Roman počinjem pisati tek kada osjetim da sam na tragu nečega važnog i kada me prođu trnci, slično osjećaju koji sam kao politička novinarka imala kada bih naslutila da političari nešto skrivaju.

Ovaj roman početak je trilogije koja otvara i druga manje poznata poglavlja ratne povijesti, od japanskih logora na Javi (engl. Grandpa Breathed With the Sea) do rasvjetljavanja prisilnog rada žena u Norveškoj (engl. Until We Meet Again By the Sea). Kada ste znali da želite ispisati trilogiju, da priče to traže? Postoje li još neke priče iz prošlosti koje biste voljeli ispisati?

Dok sam pisala ovaj roman, nisam planirala trilogiju. No poslije sam počela razmišljati o njezinu norveškom suprugu, za kojega se udala nakon rata. Jako mi se sviđao kao lik, a jedino što sam o njemu bila napisala jest da je tijekom rata bio mornar. Ponovno sam počela tragati za neispričanim ratnim pričama i na svoje iznenađenje otkrila da su norveški građani tijekom rata bili zatočeni u stravičnim japanskim koncentracijskim logorima u jugoistočnoj Aziji, zajedno sa stotinama tisuća drugih ljudi iz cijele Europe. U početku nisam željela pisati o ratnom iskustvu jednog muškarca. No tada sam otkrila da je među tim zatočenicima bilo mnogo žena i djece. Tako i u knjizi o djedu jednu od glavnih uloga ima ženski lik. Ona je djedova prva ljubav, prije nego što upozna Teklu.

Tijekom rata u Norveškoj je bilo više od 100 000 ratnih zarobljenika i prisilnih radnika. Mnogi od njih bili su iz Jugoslavije. O njima znamo vrlo malo, a kada sam otkrila da je među njima bilo i nekoliko žena, probudila se moja znatiželja. Bila je to još jedna neispričana priča o ženama i od nje je nastala treća knjiga. Jedna od glavnih junakinja je Ukrajinka. Druga je Teklina prijateljica iz djetinjstva. Te žene, koje donose različite odluke s dalekosežnim posljedicama i završavaju na suprotnim stranama, postaju jedna drugoj iznimno važne kada život postane gotovo nepodnošljiv.

I za kraj, vratimo se na pitanje osobne memorije: knjiga je izvorno objavljena 2015. godine, a kada nakon tako dugog putovanja s njom pogledate unatrag, kako je danas vidite?

Svakoga se dana moram uštipnuti da povjerujem da je sve ovo stvarno! Bila je to nevjerojatna pustolovina. „Baka” me odvela na mjesta koja inače nikada ne bih posjetila. No najčudesniji su svi ti susreti s čitateljima koje je knjiga potaknula da otkriju istinu o povijesti vlastitih obitelji, kao i o povijesti žena i rata u svojim zemljama.

Dodala bih još da sam napisala i mnogo drugih knjiga, a trenutačno putujem Norveškom predstavljajući svoj najnoviji kriminalistički roman.