Katarina Bošnjak: 'Muka mi je od omalovažavanja i podcjenjivanja mlađih generacija.'

Ususret gostovanju na festivalu Prvi prozak na vrh jezika i predstavljanju pjesničke zbirke Kad porastem ubit ću Kaću, razgovarali smo s Katarinom Bošnjak, dobitnicom nagrade Na vrh jezika 2025. godine.

Naslov je fantastičan! Odmah pobuđuje znatiželju. Tko je za tebe Kaća i zašto je treba ubiti?

Naslov je, kako su neki primijetili, kombinacija naziva filmova Kad porastem biću Kengur i Kaja, ubit ću te, ali potpuno slučajna. Zapravo je to stih naslovne pjesme zbirke koju sam napisala kao svojevrsni odgovor na česte komentare da ću, "kad porastem/odrastem/sazrijem", shvatiti da nisu toliko važni, primjerice, politika i aktivizam, već (paradoksalno) sretna obitelj, dobro zdravlje itd. Nastojim, tom pjesmom, ali i ovom zbirkom, demistificirati to da odrastanje, sazrijevanje i staranje idu ruku pod ruku uz neaktivnost, pa i dosadu.

Muka mi je od silnih opravdanja za malograđansku pasivnost kao i omalovažavanja i podcjenjivanja mlađih generacija kojima je ostavljen svijet koji propada dok trune kapitalizam i smrdi na fašizam. A u tom ćemo oronulom svijetu duže nastaviti živjeti mi, nego oni koji nam redovno tupe da su se i oni "u mladosti zalagali za ljudska prava" pa kasnije "pronašli svoj mir". (Prividan) mir se jedino može naći kao dugogodišnji suučesnik u šutnji, u okretanju glavom na sve strahote današnjice. Takvu budućnost ne želim, pa bih takvu verziju sebe radije ubila nego li njome postala.

Ovu zbirku gradi i interes za feminističke i društveno angažirane teme. Je li se on spontano pojavio ili je dio nekog književnog/čitateljskog iskustva? Razmišljaš li i inače o književnosti kao važnom prostoru za otvaranje i razradu sličnih tema?

Svakako je to dio mog čitateljskog iskustva, u zadnjih par godina značajno su me oblikovale domaće autorice poput Olje Savičević Ivančević, Marije Andrijašević, Radmile Petrović, Eve Simčić i Dunje Matić, ali i Kulturalni studiji u Rijeci zahvaljujući kojima sam se upoznala i sa svjetskom feminističkom literaturom. Književnost, ali općenito kulturu i umjetnost, smatram važnim prostorom za društveno angažirane teme – obično sam se njima do sada bavila kao novinarka, ali mi je poezija u tom smislu ponudila nešto intimniji rakurs, mogućnost da podrobnije promislim o svojoj ulozi u ovom društvu i da sa tekstom ostanem nasamo znatno duže. A samoća mi je, naročito s tekstom, s vremena na vrijeme neophodna. 

Kako si pronašla jezik zbirke? Parafrazirat ću ovdje Mariju Andrijašević koja je to lijepo sažela, on je hibridan, spaja razgovornu direktnost s lirskim, ponekad aforističnim iskazom.

Jezik sam, dobrim dijelom, gradila direktnim uzimanjem iz svakodnevnog govora, neki su stihovi doslovce citati rečenica koje usput čujem u autobusu, trgovini i slično. Imam pune bilješke takvih "slučajnih" stihova, nekada i one-linera, pa kasnije od njih raspisujem dalje, nekada svega par sati, a nekada i par mjeseci ili čak godinu dana kasnije. Kada sam, vježbajući razne strukture pjesama, shvatila da mi je često potreban nekakav punchline da bi dovršila pjesmu, instinktivno sam počela koristiti aforistički iskaz. Neke od tema koje se provlače kroz ovu zbirku nisu lake za provariti, pa aforizmima pokušavam postići comic relief, kretati se u smjeru crne komedije. To sam, uostalom, učila i odrastajući – moji bi roditelji u izazovnim situacijama često koristili humor, a mislim da je, makar pokušaj humora, u svijetu gdje svi sebe doživljaju mrvicu preozbiljno, postao neophodan za preživljavanje. 

Kakav je danas tvoj odnos prema tom tekstu koji je ukoričen, funkcionira kao cjelina i sada će, možemo reći, slobodno lutati svijetom i tražiti svoje čitatelje_ice?

Baš je nekakva definicija love-hate odnosa. Jedan dan mi je to najbolja zbirka na svijetu, drugi dan je ne želim ni pogledati. Malo ih je, ali u zbirci su i neke pjesme koje sam pisala još u srednjoj školi. One su mi, primjerice, užasno krindž, ali ih nisam mogla napustiti. Prva je zbirka, još ima i taj coming of age moment na neki način, i te su pjesme dio mojih poetskih početaka, bez njih ovaj tekst ne bi bio cjelina. Isto mi je tako bilo nužno objaviti ih da bi ih "pustila" i mogla nastaviti pisati dalje. Pomisao na to da će ova zbirka sada slobodno lutati svijetom istovremeno me veseli i užasava, ali mi je drago da ove pjesme više neće biti samo moje, jer su tako i pisane, da budu dijeljene – ipak je i samo pisanje proizvod kolektivnog iskustva.

Studiraš kulturologiju u Rijeci, radiš kao novinarka, uređuješ časopis Bijela pčela. Koliko različiti tipovi bavljenja tekstom, odnosno pisanja i čitanja, informiraju tvoju poeziju?

Vrlo snažno, stil mi se, naravno, mijenjao kroz zadnjih nekoliko godina aktivnijeg pisanja, ali su upravo angažmani u novinarstvu i kulturi ono što najviše utječe, i na same teme kojima se bavim, i na stil pisanja. Ima sličnosti u tom tesanju novinskog teksta i pjesme, u objema sam ulogama uglavnom osuđena na vječno kraćenje i izbacivanje suvišnoga, prepoznavanje nepotrebnog. Trebalo mi je dugo da naučim, primjerice, davati prednost suptilnostima u tekstu s obzirom na to da imam tendenciju oslanjati se na neposredno, direktno. Sada pišem drugu zbirku, možda i dovršavam zapravo, i osjetim koliko mi je u svega godinu-dvije na pisanje utjecao odnedavni urednički angažman u novinarstvu, ali i, primjerice, literatura na faksu – ove godine čitali smo neke jugoslavenske prijevode koji su me podsjetili koliko se jezik promijenio i što sve jezik uopće može biti.

Možeš li malo prokomentirati prilike za prezentaciju rada i djelovanja mladih pjesnika i pjesnikinja u Hrvatskoj, koliko ih je danas? Uključujući i različite natječaje za (ne)objavljene rukopise, uostalom, i Na vrh jezika je jedan od njih. Što je za tebe značila ova nagrada?

Puno manje nego za prozu, svakako, imam osjećaj da je najviše mogućnosti, u smislu natječaja, za kratku priču. Poezija živi na marginama društva, ali to me njoj i privuklo. Baš sam nedavno razgovarala s kolegicama, mladim pjesnikinjama, okupile smo se slučajno u Rijeci, pa smo zaključile kako najviše natječaja postoji za neobjavljene pjesnikinje, što je sjajno u smislu "davanja šanse neafirmiranim autoricama...", ali je isto tako i ogroman pritisak. Druga će teško izaći ako prva ne bude dovoljno dobra, pa ljudi na prvoj zbirci rade i po deset godina, taman dok nisu na granici dobi do koje su ljudi u natječajima smatrani mladima. Meni se to nije dalo.

Na svom sam rukopisu radila par mjeseci, prijavila ga na natječaj Grada Rijeke, dvije godine za redom slala, dvije godine nisam dobila, pa sam izgubila strpljenje i impulzivno poslala pjesme na Na vrh jezika, misleći, ako uđem u uži krug, biće kul. Ta mi je nagrada dala ogroman vjetar u leđa, jer bih inače vjerojatno smorena ispunjavanjem natječajnih formulara prestala i pisati poeziju na neko vrijeme, a sada evo, već godinu dana pišem punom parom.