Petšest pitanja za Mimu Juračak

Povodom e-izdanja zbirke priča Sitan život na portalu Besplatne elektroničke knjige Tihomir Dunđerović razgovarao je s Mimom Juračak, spisateljicom, ilustratoricom, dizajnericom i knjižničarkom iz Siska. 

Nagrađivana debitantska zbirka priča Mime Juračak Sitan život, ovjenčana Prozakom 2020. i nagradom Slavić 2023., otvara vrata svijetu nevidljivih, ali iznimno intenzivnih svakodnevica. U sedamnaest priča okupljenih u cikluse „Dlake“ i „Čišćenje“ pretapaju se kafkijanska bizarnost, fantastični pomaci i realističan provincijski život; od postpotresnog Siska do korporacijskih parfumerija. Izmjenjujući muški i ženski pripovjedni glas, autorica gradi galeriju likova iz malih sredina – radnica, čistačica, prodavačica, djedova i unuka – koji u potrazi za ljubavlju i srećom pokazuju koliko jedan običan dan može biti dramatičan. U središte pozornice dolaze tihe, ponekad „gluhe“ ljubavne priče i krhke obiteljske (ne)sigurnosti, neprimjetni trenuci u kojima se čitav svijet rastvara pred našim očima, dok novo e-izdanje potvrđuje Mimu Juračak kao jedan od najintrigantnijih novih glasova suvremene hrvatske kratke priče.

U svojim pričama često zaustavljaš naizgled nebitne trenutke i pojačavaš njihove posljedice. U kojoj fazi pisanja ili možda predpisanja shvatiš da je upravo taj, sitan trenutak, središte buduće priče?

Mislim da to proizlazi iz frustracije. Osjećaj frustracije i nemoći pred nečim dovodio je do tih malih prsnuća u mojim pričama koji zbog emocije onda postanu veliki i središnji.

Često si isticala privlačnost bizarnog i fantastičnog u svakodnevici. Tragaš li za tim bizarnostima i fantastikom u „sitnom životu“ ili takvi momenti jednostavno pronađu tebe?

Možda jednostavno imam takav, malo uvrnut, pogled na stvarnost. Prepoznajem oko sebe programe i scenarije u koje smo kolektivno uvaljani, ali kroz procijepe uvijek izađe priroda koja je bizarna, prljava, nagonska, neuglačana. Volim primijetiti te trenutke, podsjećaju me na to koliko je sve što nam se čini važnim, zapravo nevažno.

Zbirka je strukturirana u cikluse „Dlake“ i „Čišćenje“ koji spajaju fantastično i realističko. Kako je nastala ta dvodijelna arhitektura zbirke i što ti je svaki ciklus omogućio u pripovijedanju?

Struktura je nastala iz praktičnih razloga jer su mi priče imale dva glasa, a trebalo ih je ovjekovječiti u zbirci povodom nagrade Prozak. Pisac Želimir Periš u jednom neformalnom razgovoru rekao mi je da mogu uvijek postaviti zbirku u dva ciklusa, to sam naposljetku i napravila i ispalo je ok. Pripovjedački, ciklusi su mi omogućili naglu promjenu glasa, iako se teme ipak prelijevaju iz jednoga u drugi.

Priče u Sitnom životu izmjenjuju muški i ženski pripovjedni glas te različite socijalne perspektive likova. Na koji način si oblikovala te glasove da ostanu uvjerljivi, skladni, a opet i međusobno različiti?

Nisam ih oblikovala svjesno, tako je ispalo. Samo sam pisala o ljudima koji su mi zapeli za oko ili uho. Različitost je posvuda, ja sam je samo prikupila i provukla kroz svoje tijelo.

Uz pisanje proze baviš se dizajnom i ilustracijom. Utječe li crtačka praksa na ritam, kadar i kadriranje tvojih priča u Sitnom životu i šire? Možeš li uopće razdvojiti ta dva aspekta umjetničkog stvaralaštva? Ako bi morala birati, čemu bi dala prednost – slici ili tekstu?

Ako bih morala birati, za sebe bih trenutno odabrala sliku jer me više opušta nego tekst, pisanje me više frustrira, a sve više težim opuštanju i nerazmišljanju, samo gledanju. Mislim da je što se tiče vizualnih umjetnosti na moje tadašnje pisanje najviše utjecao film. Kad pišem, zamišljam slike kao da gledam film i tako probudim emociju bez koje nikad nisam ništa dobro napisala.

Dobitnica si Prozaka i nagrade Slavić za zbirku Sitan život; pored toga osvojila si i nagrade Vranac, Ulaznica, Metafora i Stjepko Težak za kratku priču. Jesu li ti te nagrade promijenile odnos prema vlastitom tekstu i nametnule visoka očekivanja za neke nove naslove?

Od zbirke je prošlo već puno godina i standard mi se povisio čisto zbog protoka vremena i novih uzora, ne zbog nagrada, zato trenutno slabo i pišem, što nije baš neka dobra posljedica. Upravo sam nakon dugo godina napisala novu priču za jedan natječaj pa ćemo vidjeti.

Pratiš li projekt Besplatne elektroničke knjige? E-izdanje Sitnog života stiže u trenutku kad se kratka priča intenzivno čita online, što očekuješ od novog e-izdanja na portalu Besplatne elektroničke knjige? Kako danas, s odmakom, gledaš na Sitan život – što ti se u knjizi čini najživljim?

Od zbirke je prošlo puno vremena, znam da je moja, ali mi se čini sve udaljenijom. S odmakom mi se još uvijek neke priče čine ok, recimo „Presjek“, „U bazenu“ i „Sitan život“, prema drugima sam kritičnija. Pratim BEK, ali ne očekujem ništa posebno s obzirom na svoju zbirku. Netko će baciti oko, netko neće, to je sad izvan mog razmišljanja. Želim joj sreću kome god pošla i ostavila traga ili ne.

Više detalja o novom ženskom proznom bloku potražite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.