Petšest pitanja za Marka Silova

Sa splitskim književnikom i knjižničarom Markom Silovom povodom e-izdanja njegove zbirke Šljive koštica ili srndaća koščica na portalu Besplatne elektroničke knjige razgovarao je Tihomir Dunđerović.

U svom žanrovski neuhvatljivom prvijencu Šljive koštica ili srndaća koščica Marko Silov vodi čitatelja kroz nadrealni tekstualni labirint u kojem se svakodnevica neprestano prelama pod težinom apsurda i razigrane poetike. Niz mikropriča pulsira između magijskog i stvarnog pretvarajući obične trenutke u začudne, gotovo filmske prizore. Silovljev jezik pritom razgrađuje klišeje i stvara likove koji zatvoreni u vlastite misli otkrivaju krhku granicu između intime i fantazije, ludizma i duboke egzistencijalnosti. Novo e-izdanje donosi zavodljivu i višeznačnu književnu avanturu kojoj ćete se, unatoč njezinoj fragmentarnosti ili upravo zbog nje, iznova vraćati.

Tvoj prvijenac žanrovski izmiče jednoznačnom određenju. Kako bi sam opisao poetiku ove knjige? Na koju bi policu odložio vlastitu knjigu?

Knjigu vidim negdje na granici između poezije i proze, na polici s proznom poezijom ili na polici s poetskom prozom; zapravo ju je teško definirati. A takvi su i likovi u njoj: žive na granici između snova i stvarnosti, sve je fluidno, s brojnim dualnostima i zrcaljenjima.

Koliko je igra riječima i jezična razigranost bila polazište, a koliko rezultat procesa pisanja? Je li ludistički naslov knjige Šljive koštica ili srndaća koščica bio ishodište ili je došao kasnije, tijekom oblikovanja i uređivanja same knjige?

Ponekad je igra riječi početna točka, a ponekad je rezultat procesa pisanja. U pisanju, kao i u svakodnevnome životu, često slijedim svoju intuiciju, ona me vodi na zanimljiva mjesta. A što se naslova tiče, on mi je došao kasnije, nakon što sam ga uvrstio u mikropriču špurijus. Dobro se uklopio, kako s numerološke strane priče (29 slova za mojih tadašnjih 29 godina, plus datum objavljivanja knjige, 25. travnja: dan sv. Marka, 25 + 4 = 29), tako i sa simbolične strane: šljive ponekad (i ne samo u snovima) imaju erotično značenje, prenoseći želju za fizičkim, seksualnim užitkom, a srndaći se promatraju s duhovne strane, postoji i vjerovanje da ljudska duša nakon smrti prelazi u tijelo tih životinja; dakle, s jedne strane imamo zemaljsko, a s druge duhovno, i u oba slučaja (kao čitatelji-jedači) dolazimo do srži (koštice/koščice). Biti ili ne biti, šljive koštica ili srndaća koščica.

Mikropriče u zbirci slažu se u niz povezanih fragmenata koji često balansiraju između svakodnevnog i nadrealnog. Uočavaš li takve pomake u stvarnosti koja nas okružuje ili pukotine nastaju unutar samog teksta?

Mnogi takvi fragmenti su zapravo posuđeni iz stvarnosti. Neki su začinjeni, a neki su samo ispričani. Na primjer, volim vidjeti zrnca prašine na sunčevoj svjetlosti ili odraz popodnevnoga sunca na zidu koji izgleda kao portal u drugi svijet ili (sada ću se vratiti u djetinjstvo, u prizor koji mi je ostao u sjećanju i nakon toliko godina) kada sam kao mali dječak jedne večeri na ulici vidio nešto poput slonove surle kako viri iz kante za smeće, uvijajući se, te sam bez pogovora zaključio da je to slon u kanti, a ne tek mačka s repom izvan kante. To su ti mali trenuci magičnoga realizma koji se odražavaju iz stvarnosti na stranicama knjige. Sve zapravo počinje u djetinjstvu: kakvu maštu onda imate, a zatim kako je (tijekom vremena) njegujete i razvijate.

U tvojim tekstovima osjeća se snažna prisutnost apsurda, groteske i magijskog realizma. Koji su književni i umjetnički utjecaji oblikovali takav izraz?

U knjizi ima mnogo referenci, i izravnih i neizravnih, iz cijeloga svijeta: neke su filmske, neke književne, a neke likovne. Primjerice, mikropriča zjenični ske(r)let inspirirana je citatom iz knjige The Dance of Reality: A Psychomagical Autobiography redatelja Alejandra Jodorowskog (“A skeleton sits in my pupils, chewing my soul between its teeth.”), a mikropriča proljeće inspirirana je Harukijem Murakamijem i japanskom kulturom općenito. Tu je i akvarijski poglavica, gdje se izravno referiram na Veliki val kod Kanagawe, drvorez japanskog umjetnika Katsushike Hokusaija. Nisam zaobišao ni hrvatsku književnost, pa sam se tako osvrnuo i na Milana Begovića i njegovo djelo Bez trećega, kontriravši najkraćom mikropričom u knjizi (sastavljenoj od samo šest riječi), prisustvo trećega, i tako dalje, i tako bliže. Ima još mnogo naslovno-sadržajnih referenci, a sada je pitanje hoće li ih (i kada) itko primijetiti.

Osim književnog rada, profesionalno si aktivan u području knjižničarstva. Kako se knjižničarska profesija prepliće s tvojim pisanjem?

Upis na studij knjižničarstva u Zadru činio se kao prirodan izbor za nekoga tko piše, i bio sam u pravu: rad u knjižnici svakako je inspirativan, i osobno i profesionalno. Trenutno radim u Gradskoj knjižnici Marka Marulića Split; radim s korisnicima, ali i u nabavi, što je vrlo lijepa kombinacija. Kao što volim biti u kontaktu s korisnicima, volim biti u kontaktu i s izdavačima: biti informiran o novim izdanjima, vidjeti kako su knjige dizajnirane, tipografski određene... Razmišljao sam i o daljnjem obrazovanju, točnije o studiju nakladništva u Osijeku, ali onda se nešto drugo ispriječilo, ne sjećam se točno što, što ne znači da je ta ideja prekrižena, možda je samo odgođena.

Baviš se i drugim umjetničkim oblicima; glazbom, dizajnom i fotografijom. Na koji način ti drugi umjetnički interesi utječu na tvoju književnost i obrnuto?

Mogao bih reći da je glazba bila jedan od prvih okidača za pisanje; izloženost gothic vodama u mojim formativnim godinama probudila je u meni neke slike koje sam potom počeo prenositi na papir... I tako je sve počelo. Veliki sam ljubitelj glazbe i koliko god volim prisjećati se starih zvukova, volim i eksperimentirati: otkrivati nove umjetnike, zaranjati u nove zvukove. Što se tiče dizajna i fotografije, pretprošle godine završio sam tečaj grafičkoga dizajna, a prošle godine tečaj fotografije. I sve se to nekako isprepliće. Glazba utječe na tekst, tekst utječe na sliku, slika utječe na dizajn. I zato sam, primjerice, u tiskanoj verziji svoje prve knjige (objavljene u Retku) odabrao stepenasti prikaz naslova: naslov je odvojen od imena i prezimena, baš kao što su neki tekstovi u zbirci prelomljeni, nastavljajući se na dnu stranice. Prilično sam vizualna osoba i zapravo svi ti interesi utječu na moje pisanje.

Možemo li uskoro očekivati nove projekte i hoće li oni nastaviti istraživati slične tematske i stilske prostore ili planiraš zaokret?

Trenutno radim na svojoj drugoj knjizi i zaokret svakako postoji. Također, naslov je (u usporedbi s naslovom prve knjige) puno kraći, što bi moglo razočarati čitatelje koji očekuju još jednu gusjenicu.

Pratiš li portal Besplatne elektroničke knjige? U kojem formatu najčešće čitaš knjige?

Pratim portal Besplatne elektroničke knjige i prilično često skinem neki naslov koji mi zapne za oko. Obično čitam tiskane knjige, ali ima nečega i u e-knjigama (i opciji označavanja teksta; što me obično naježi kada su tiskane knjige u pitanju). Također, malo je smiješno, ali ponekad mi se jako sviđa kada ne mogu vidjeti ili osjetiti koliko je knjiga debela, onda nema panike, nema vaganja, samo prelistavam i čitam.

Što za tebe znači objavljivanje e-izdanja knjige Šljive koštica ili srndaća koščica? Misliš li da će digitalni format na neki način promijeniti i recepciju tvog teksta?

Objavljivanje e-izdanja moje prve knjige mi zaista puno znači. Između ostalog, dobio sam priliku (nakon pet, šest, sedam godina) malo doraditi sve te tekstove koje sam dao ukoričiti uoči svoje tridesete; neke su rečenice odlučile disati drugačije nakon toliko godina. Iskreno, bilo bi i čudno da nisu; učimo i razvijamo se iz godine u godinu; kada ne čitam(o), pišem(o), kada ne pišem(o), čitam(o). Digitalni format možda će promijeniti prijem (publike/kritike), a možda i neće, tko zna. U svakom slučaju, zahvalan sam.

Više detalja o novom muškom proznom bloku potražite na linku. Razgovore s autoricama ženskog proznog bloka pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.