'Blank': Zamke autobiografske

Godine 2019. godine u Sarajevu izdan je autobiografski roman bosanskohercegovačkog glumca Feđe Štukana, naslovljen Blank, i u narednih nekoliko godina doživio recepcijski boom. Prodana u preko 60 tisuća primjeraka, uz višestruka reizdanja diljem regije, u Hrvatskoj u izdanju Frakture u 2025., odjek koji je Štukanova autobiografija imala na području Balkana obilježen je silnom popularnošću djela, kao i samog autora, ali i razgranatim marketingom na društvenim mrežama, i od prošle godine, kazališnom adaptacijom u režiji Kokana Mladenovića (Kamerni teatar 55).

Iz pozicije književne kritičarke, posebno mi je zanimljivo bilo promatrati fenomen Blanka, autobiografije koja se prometnula u jednu od najčitanijih i hvaljenijih u regiji, naročito ako se u kontekst recepcije konstituira naslov jednog članka koji za Štukanov Blank odgovorno tvrdi kako se radi o knjizi bez ijedne negativne književne kritike. Homogenizacija recepcije, u ovom slučaju one izrazito pozitivno konotirane, ovdje me nagnala da si prilikom čitanja postavim pitanje zbog čega je Blank stekao svoju višestruku popularnost – radi čitateljske masovnosti, književne vrijednosti ili mahom pozitivnih kritika bez istaknutih zamjerki?

Feđa Štukan kao javna osoba, ne samo regionalni glumac, već i onaj koji je dobacio do Hollywooda, predstavio je pakao svog ranijeg života beskompromisno i potpuno otvoreno, ogoljeno, a pritom hladno introspektivno, ne štedeći sebe kao pripovjedača kao niti svoje čitateljstvo. U Blanku rafalno pripovijedanje i nizanje epizoda iz autorovog života nalik su dugometražnom filmu multihibridnog žanra, gdje se prepliću i sudaraju kadrovi ratnog ludila, psihijatrijske bolnice, egzila u Njemačku, narkomanske ispovijesti, osobnog pokajanja, visina pilotskih ostvarenja, blještavih svjetla Hollywooda te u konačnici političkog aktivizma i demonstracija kao odgovora na tadašnju aktualnu vlast u Bosni i Hercegovini.

Zbunjen sam gledao to bićence i stidio se što u takvom bijednom stanju, s prljavim narkomanskim, šarenim rukama punih uboda i zagnojenih OUT-a, držim u naručju takvu čistotu i što će za koju godinu njeni roditelji morati da joj objasne kako je to na slikama njen ujak, koji je rano umro, vjerovatno prešućujući od čega. Izgledalo mi je kao da me to dijete gleda i prepoznaje. Odjednom nisam više želio da umrem.

Stroga fragmentarnost i kratkoća epizoda iz autorovog života dominiraju nad prvom polovicom teksta te mozaično pletu pripovjednu strukturu koja se najbolje može opisati onako kao se i čita: na mah, i na dah. Nasuprot tome, linearnost narativa omogućava gotovo vizualni uvid u samog autora i sve njegovo biografsko, od pakla ka izlječenju, i onkraj toga, pružajući tako i čitatelju svojevrsni cheat sheet kako naposljetku izroniti s dna.

Feđa Štukan u pisanju ne zazire od potpune izloženosti svojeg prethodnog sebstva, onog vojničkog koje je izbliza vidjelo sve užase rata i zamalo ubilo, onog ogrezlog u podzemlje heroina, onog koje je balansiralo na najtanjoj liniji između života i smrti i onog koje bi za drogu učinilo što god je potrebno. Pišući o smrti nebrojenih ljudi koji su činili isto što i on sam, Feđa Štukan poživio je da svoju priču, onu o stotinu različitih života, doista i ispriča:

Mario. Tenor Sarajevske opere. Svirali smo po kafanama prije rata. Snajper.

Sanel. Overio kad je prvi put probao heroin. Momčina. Poznavao sam mu čitavu familiju i čuvao ga kao brata. Nikad mu nisam dao da proba hors, ali je našao nekog lika koji mu je dao.

Irfan. Dobio je metak protivavionskog mitraljeza u glavu i zabio se autom u banderu prvi dan rata. S njim je poginulo još dvoje njegovih prijatelja.

Subjektivnost autobiografskog diskursa ono je bez čega taj tekstualni kod jednostavno ne može, ali je podložan i upadanjem u zamku samoga sebe, odnosno, kako je u Štukanovom Blanku demonstrirano u drugoj polovici teksta, autobiografsku zamku. Problematika Blanka, kako na čitateljskoj, tako i na književnoj, s posebnim osvrtom na recepciju i percepciju, nastaje u vlastitom pretendiranju teksta, a samim time i autora, da osim vlastite životne priče, ispiše i onu svoje zemlje, Bosne i Hercegovine, u političkom ključu i predstavljanju vlastitih ambicija u tom polju:

U par koraka sam došao na čelo države i, da sam to želio, mogao sam tu i ostati. Da sam imao političkih ambicija, možda bi ova zemlja sada izgledala drugačije.

Gdje Feđa Štukan nakon pomno ispisane osobne borbe s paklom ovisnosti, što samo po sebi pruža udaran moment i zamah čitanju, zalazi u politiziranje i široko pojašnjavanje vlastite marginalizacije kojoj slijedi pomicanje ka društvenom aktivizmu – što mu ne osporavam, već ističem kako u kontekstu višeznačne osobne ispovijesti na razini samog teksta ne djeluje pretjerano skladno – tu Blank gubi na književnoj snazi i prelazi u tekstualnu samopromociju.

Već spomenuta fragmentarnost pripovijedanja što više tekst odmiče pretapa se u sve kraće epizode, zabilješke, a ponegdje i eliptične rečenice koje neskladno razbijaju strukturu, granaju se u sve više nedovoljno objašnjenih isječaka iz autorova života i time tekstu umanjuju njegovu vlastitu vrijednost, kao što i nelagodno odmiču čitatelja od početnog zanosa. Od uvodne burne i krvave vojničke scenografije prema pomno seciranoj kronici ovisnosti, tekstualna materija Štukanovog Blanka ubrzo prelazi u sve kraće opaske o glumačkom iskustvu i pilotskim ambicijama, nakratko se uspjelo prikuplja u snažnim slikama zdravstvene borbe kao direktne heroinske posljedice, svijetle točke rođenja nećakinje i konačnog izlječenja od droge prije rođenja kćeri, da bi se potom potpuno raspala na posljednjih šezdesetak stranica opisivanja vlastitog aktivističko-političkog djelovanja.

Feđa Štukan se u Blanku ne libi ni polemiziranja s vjerom, bilo Crkvom kao takvom ili pak vjerovanjem u metafizičko i onostrano. Izjašnjavajući se kao ateist, a prethodno u vojničkoj epizodi spominjući tri zaraćene nacionalnosti: muslimane, katolike, pravoslavce, obrušava se, katkad nemilosrdno, na svaku vjersku grupaciju zasebno. I dok se u najsirovijem, ratnom segmentu teksta čitatelj neupitno može složiti s besmislom ludila međusobnog ubijanja, smatram da je Štukanova spisateljska oštrina prema svakom obliku vjerovanja, makar njemu osobno to bilo nešto najudaljenije, nalik onoj istoj koju demonstrira kad piše o kolektivnosti ratne traume na prostoru Bosne i Hercegovine, te u tom kontekstu nužno ne pronalazi jasno mjesto u već ionako zasićenom tekstu.

O važnosti društvenog aktivizma kao sustava kolektivne obrane, u vremenu u kojem živimo nikada nije bilo bitnije govoriti, kao i aktivno sudjelovati, pa o tome i pisati. Feđa Štukan je u svojim akcijama nesumnjivo postigao brojne uspjehe, počevši od Facebooka putem kojeg je uz pomoć pratitelja skupljao financije za operacije teško bolesne djece, da bi s vremenom stigao i do mirne prosvjedne opsade sarajevskog parlamenta. Međutim, ulaskom ili, bolje reći, naglim obrtajem teksta u smjeru te završne, narativno rastegnute i pritom rascjepkane aktivističke epizode, Feđa Štukan kao da piše sasvim novo djelo, prisilno nalijepljeno na prethodnu emotivnu, a opet strukturalno odmjereno ispisanu životnu ispovijest. Finalni produkt djela naposljetku čitatelju ostavlja razočaravajući dojam prezentacije autorovog subjekta u formi "ja-aktivist, ja-uspješan...", umjesto udarno tragičnog, a opet dovoljno fascinantnog pečata životne ispovijedi. Stoga, ako se dubinska upisanost autorskog ja u subjektivnost autobiografije, koje suočava sebe i svoju publiku s onim najgorim traumatskim iz osobne prošlosti, u konačnici transcendira u rafalno opismenjeni egoizam, iskreno me zanima kamo autobiografski diskurs vodi i koliko se u njegovoj dubini može (ne)uspješno plivati?

No, između uspjelog književnog promoviranja i pretjeranog influencerskog marketinga svakako stoji snaga u preživljavanju najgoreg, a rezultat je autobiografsko književno djelo koje se usprkos svim vlastitim zamkama i propustima, ipak isplati pročitati, iako kao gorak okus ostaje nedovoljno objektivna, suviše homogena masovna recepcija.