'Hodanje: poglavlja iz kulturne povijesti': Kako kretanje oblikuje civilizaciju?

Hodanje je jedna od rijetkih radnji koja nas u stopu prati, a gotovo nikada ne traži objašnjenje; ono pripada sferi svakodnevice koja se podrazumijeva – između nužde i navike, između kretanja i stajanja, lokacije A i lokacije B, naoko bez potrebe da se posebno tumači. Tek kad ga se pokuša zahvatiti kao kulturni fenomen, postaje jasno kako je to iskustvena praksa – u kojoj se presijecaju povijest, društveni odnosi, književnost i načini na koje se tijelo kreće kroz prostor. Upravo iz te napetosti između empirijskog iskustva i njegove kulturne artikulacije polazi knjiga Hodanje Dubravke Zima, koja hodanje ne promatra kao biološku ili rekreativnu praksu, nego kao način na koji se oblikuju civilizacijski obrasci.

Knjiga već na razini svoje kompozicije sugerira ono što će se potvrditi i na razini čitanja: riječ je o pažljivo strukturiranom, ali nipošto krutom kretanju kroz različite kulturne, povijesne i društvene registre jedne naizgled samorazumljive radnje. Sastavljeno od predgovora, uvoda, četiriju poglavlja i dodatka s pregledom literature, Hodanje je pregledno i jasno organizirano, a pritom i vizualno ugodno: svaka je cjelina odijeljena ilustracijom siluete čovjeka u pokretu (autorica dizajna Magdalena Biškup), što diskretno prati tematsku okosnicu. Knjiga se oblikuje kao znanstveni rad i svojevrsna kulturna povijest hodanja – historiografski prikaz dominantno zapadnog pogleda – koji, međutim, ne djeluje suhoparno jer se teorijski uvidi stalno oprimjeruju konkretnim citatima, osobito iz književnih djela. Upravo ta gustoća primjera daje tekstu i neočekivanu čitateljsku dinamiku, pa znanstveni pristup nije isključiv, nego potiče svojevrsnu fascinaciju temom. U tom smislu, Hodanje nije knjiga o hodanju kao kineziološkoj praksi, nego o hodanju kao načinu na koji se oblikuju iskustvo prostora i društveni odnosi – naposljetku, o nama kao civilizaciji.

U poglavlju „Kako smo hodali u prošlosti” Zima daje informiran, ali nenametljiv pregled: od evolucijske važnosti dvonožnosti do promjena u percepciji hodanja kao imperativa ili luksuza, sve do njegova potiskivanja motorizacijom. Posebno su zanimljivi uvidi u povijesne oblike kretanja – od vojnih pohoda i dugih pješačkih putovanja do razvoja infrastrukture i obuće – koji oslikavaju kako je fizičko kretanje bilo temelj društvenih procesa, ali i koliko je za pojedine društvene slojeve ono bilo nužnost, a ne izbor. U tom se kontekstu otvara i prostor književnih refleksija, od romantičarske tradicije nadalje, u kojima hodanje postupno postaje i čin užitka, a ne samo potrebe, što se vidi i u primjeru brata i sestre Wordsworth. Zima pritom podsjeća i na filozofsku dimenziju šetnje, od J.-J. Rousseaua do Alexandera von Humboldta, u kojoj se hodanje povezuje s prirodom, kontemplacijom i mišljenjem, ali istodobno jasno pokazuje da u hrvatskom kontekstu takav diskurs nije sustavno razvijen, pa domišljato poseže za alternativnim izvorima: bontonima, normativnim tekstovima i književnim primjerima.

Slično vrijedi i za poglavlje o obrednom i religijskom hodanju, u kojem autorica ophode, procesije i hodočašća ne promatra tek kao folklorne prakse, nego kao specifične oblike kretanja koji privremeno izmještaju sudionike iz svakodnevice. Upravo u tom prijelaznom, liminalnom prostoru hodanje poprima dodatna značenja: ono postaje način uspostavljanja zajednice, ali i simboličkog prijelaza između različitih društvenih i duhovnih stanja. Zima to pokazuje primjerom hadža, ali i nizom domaćih pojava – osobito iz dalmatinskih i otočkih pučkih pobožnosti.

Najrazrađenije je poglavlje o hodanju i gradu, u kojem se figura flâneura, tradicionalno vezana uz Waltera Benjamina, otvara prema bogatoj građi 19. stoljeća. Riječ je o hodaču bez cilja, čija je nesvrhovitost ujedno i društvena privilegija, što Zima prepoznaje i u domaćem kontekstu, primjerice kod Matoša. No, ona ide i korak dalje, propitujući mogućnost ženskog pandana, flâneuse, kroz primjere hodanja u muškoj odjeći i strategije neprimjetnosti u javnom prostoru. Autorica pritom ne ostaje samo na kanonskim imenima poput Virginie Woolf, nego ih uvezuje s hrvatskim kontekstom, posežući i, primjerice, za člancima iz Narodnih novina kao izvorima urbane svakodnevice. Ulica se tako pokazuje kao prostor rasprava – o jeziku, književnosti, društvu – ali i regulacije, primjerice kroz penalizaciju „skitnje” kao redarstvenog prekršaja.

Poseban ton ovom poglavlju daje autoričina feministička svijest, vidljiva u čitanju ženskih dnevnika i novinskih zapisa o uličnom uznemiravanju, ali i u kritičkom odmaku od normativnih priručnika poput onoga Marije Jambrišak iz 1895. na primjeru koga zamjećuje da se u bontonima uči žene kako biti nenametljive, nevidljive i neprovokativne, a ne podučava se muškarce kako poštovati (pa, u krajnjem slučaju – i ne zlostavljati) žene. U tom su smislu važni i tekstovi Jagode Truhelke te zapisi Dragojle Jarnević, koji portretiraju ženske figure upoznate s gradom i sposobne da se u njemu samostalno kreću. Riječ je o tematskom polju kojim se Dubravka Zima već detaljno bavila u knjizi Djevojka u gradu (2022), pa se i ovdje očituje kontinuitet njezina istraživačkog interesa. 

Završno poglavlje o hodanju kao društvenom i političkom činu dodatno širi analitički okvir. Zima razlikuje kolektivne i individualne oblike hodanja, kao i hodanje u znak podrške ili protesta, definirajući ga kao simboličko „(p)osvajanje javnog prostora“ (str. 179). Pritom uspješno povezuje uvide političke geografije, psihogeografije, etnogeografije i socijalne antropologije s nizom povijesnih i suvremenih primjera: od pogrebnih povorki i đačkih prosvjeda 1912. do različitih oblika zajedničkog kretanja u suvremenosti. Važno je pritom što, unatoč očitoj fascinaciji hodanjem, autorica ne upada u zamku romantizacije, nego uključuje i problematične manifestacije, poput nasilnih marševa mržnje ili ideološki obojenih okupljanja.

Osobita vrijednost knjige leži u načinu na koji Zima uvjerljivo ulančava raznorodne izvore – od znanstvenih studija iz antropologije, urbanistike i srodnih disciplina do književnih tekstova i dnevničkih zapisa – stvarajući koherentnu i lako čitljivu cjelinu. Upravo ta kombinacija sprječava da tekst sklizne u akademsku suhoću: teorijski uvidi stalno su obogaćivani primjerima iz beletrističkih i arhivskih izvora koji dokumentiraju kako svakodnevicu hodanja, tako i njezinu društvenu regulaciju. U širem smislu, knjiga se može čitati i kao lokalni pandan studijama kakve postoje u drugim književnostima, primjerice onima Rebecce Solnit ili Josepa Amatoa, čime se hrvatski kontekst upisuje u širi razgovor o kulturi kretanja.

U perspektivi, upravo ondje gdje se knjiga otvara prema suvremenosti i aktualizaciji moglo bi se očekivati još snažnije autorsko zahvaćanje. Premda Zima na krajevima poglavlja naznačuje aktualne fenomene, poput hodanja na traci u teretani ili pokreta Hod za život (o kojemu kaže da je „masovni hodački pothvat u kojemu se kontaminiraju religijska i politička motivacija“ (str. 222), ti primjeri ostaju više ilustrativni nego problemski razrađeni. Tako bi se, primjerice, mogla dodatno otvoriti i pitanja današnje šetačke infrastrukture hrvatskih gradova ili suvremenih oblika prisilnog kretanja, poput migrantskog hodanja. Također, autorica se često povlači iza građe koju iznosi, pa se stječe dojam da bi jasnije izražen kritički odmak dodatno produbio tumačenje. Ipak, takva akademska suzdržanost proizlazi iz odabrane metodologije i ne umanjuje temeljitost ni širinu njezina pristupa, koji pokazuje da je knjiga pažljivo promišljena i utemeljena na pomno odabranoj građi.

Ironično, na webu izdavača knjiga se kategorizira kao popularna psihologija | samopomoć, što donekle prikriva njezinu kulturno-povijesnu širinu i vrijednost: ovaj rad daleko nadilazi jednostavne recepte za život i otvara složeni portret civilizacijskih obrazaca kroz praksu kretanja – i omogućuje da dublje u ovaj tekst, a posljedično i u iskustvo hodanja, zakoračimo svjesni svih tih slojeva.