'Srce na baterije': Poezija koja odbija šutjeti

Iz zbirke Srce na baterije Snježane Vračar Mihelač kao da izranja figura svojevrsne superjunakinje, ne one spektakularne kakvu gledamo u filmovima, nego krhke, ali uporne u nastojanju da spasi svijet, pritom čitatelja/icu odvažno vodi sa sobom. Taj svijet, međutim, toliko je destruktivan da ga je nemoguće spasiti u doslovnom smislu, ono što se, ipak, može jeste reakcija, nepristajanje, odbijanje da se nasilje, rat, užas prihvate kao normalno stanje. Snježanina poezija reakcija je na svijet oko nje i u njoj: ne sklanja se pred prizorima ubijene djece u Gazi, stradanjem novinara, ratom u Ukrajini, ubistvima civila u Iraku i Afganistanu, niti uzmiče pred crvenilom krvi koja guši gradove. Ona progovara o svijetu koji nije po mjeri čovjeka, u kojem "smrt nepogrešivo pronalazi metu“, a vrijeme postaje "najbolje za izumiranje" (str. 18.), stoji u pjesmi "Gaza Rafah Jenin“. Pred kolektivnom šutnjom njezin glas ostaje primjer otpora, ne pristaje na ublažavanje viđenog, nego naslovom sugerira energiju koja pokreće i razotkriva društveni i politički trenutak.

Zbirka je podijeljena je u četiri ciklusa: "Visoke vode", "Crtu lome putovanja", "Van kontrole" i "Sei bella come l'antifascismo". Ovi ciklusi iscrtavaju jasnu putanju od kolektivnih trauma savremenog svijeta prema intimnim, porodičnim slojevima pamćenja i trauma iz prošlosti. Ta putanja nije bijeg iz stvarnosti, nego postupno produbljivanje od angažovanog reagovanja na svijet pred nama, preko unutrašnjih putovanja i susreta s drugim mjestima i gradovima, do porodičnog naslijeđa obilježenog gubicima, preživljavanjima i pokušaja artikulacije, pa sve do prekida tog traumatičnog niza s dolaskom najmlađe generacije, ovdje prikazane kroz lik kćerke.

Prvi ciklus "Visoke vode" može se čitati kao svojevrsni dnevnik stradanja, poezijom se svjedoči i razotkriva, ne dopušta se zaborav. Iako prenosi nasilje, autorica ga ne estetizira, užas se ne koristi kao efekat. Ovom knjigom pomjera se granica estetskog jer se čitatelj nije umiren obećanjem da će sve biti dobro ili da će svijet postati bolje mjesto. Naprotiv, suočen je sa svijetom kakav on doista jeste, pri čemu se ukida iluzija njegova popravljanja. Također, poezijom nije data samo perspektiva žrtve, nego se nekolicinom pjesama otvara prostor i onima koji pucaju i ubijaju, vojnicima, primoranim ili ne, što u konačnici nije ni važno. Presudno je ono što se događa u čovjeku koji na nišanu drži drugog čovjeka, trenutak u kojem se njegov identitet lomi i raslojava. U pjesmi "Nježnost je jedina hrabrost“ ne govori se o monstruoznosti kao spektaklu, o tome se uostalom nigdje ne govori u knjizi, nego se predočava gubitak i sebe i života, zavisno s koje strane se nalazi: onoga koji puca ili onoga koji je upucan.

bacit ću oružje
zatvoriti krug mržnje
u mjesečev otisak na dnu vode
ne pamtim svoje ime
david oleh josh dimitri
lice mi je neprepoznatljivo
izbrisane dječačke linije
vojnik ubojica u odrazu vode
s aureolom od bodljikave žice
nemam zemlju
ni ona ne polaže pravo na mene (str. 14)

Pjesma pokazuje da se na nasilje ne odgovara nasiljem, ali ono se uvijek vraća i razara čovjeka, samo na drugačiji način. Savjest, barem povremeno, razgrađuje onoga ko čini nasilje, ostavljajući za sobom pustoš koja se ne može opravdati naredbom. Aureola pretvorena u bodljikavu žicu, kojom je ograđen svijet, potvrđuje da ova poezija ne traži niti nudi utočište ni za žrtvu ni za počinitelja. Ne postoji kraj koji umiruje, niti obećanje koje bi moglo ublažiti viđeno.

Pjesma "On this day you have memories" djeluje kao mapiranje stradanja, ali istovremeno i kao zapis o onome što se događa u osobi koja taj svijet posmatra i o njemu piše. Nasilje se ne odvija negdje drugdje, ono se upisuje u svakodnevicu, u nemogućnost dijeljenja slika na društvenim mrežama nasmijanog djeteta koje slavi rođendan, dok djeca na drugoj strani svijeta, u Gazi, „u redu za humanitarnu pomoć / ležali su mrtvi krhka instalacija od brašna i krvi“ (str. 21). Ovdje se pamćenje ne bira, ono nameće odgovornost gledanja i svjedočenja u svijetu u kojem „ubijanje je kao slanje elektronske pošte“ ili „kao uzimanje života u igrici“ (str. 21).

Poezija Snježane Vračar Mihelač jeste angažovana, ali ne po cijenu pojednostavljivanja. Ne služi da bi zauzela poziciju ili bila transparentna u političkom smislu, nije pamflet. Ona je otpor novom poretku u kojem se strukturalno, psihičko, fizičko, sve vrste nasilja nastoje prikazati, često i uspijevaju, kao „normalno“. U svijetu urušenih vrijednosti autorica odbija šutjeti, poezija postaje otpor ravnodušnosti, mjesto na kojem se još uvijek insistira na ljudskom pogledu.

Angažman ne ostaje samo u prvom dijelu zbirke, kroz sva četiri ciklusa se dalje razotkriva kako nasilje i trauma oblikuju živote, ali na nešto drugačiji način.

U ciklusu "Crtu lome putovanja" fokus se pomjera sa dehumaniziranog svijeta na unutrašnje stanje pojedinke. Odmah s početka ciklusa pjesma "Jugoplastika" kroz motive putovanja, roditelja, sreće i kofera "made in Yugoslavia" objedinjuje jedno prošlo iskustvo. Nije posrijedi jugonostalgija kao idealizacija, nego nostalgija za izgubljenim osjećajem sigurnosti, jer Jugoslavija ovdje postaje metafora svijeta koji je imao kontinuitet. Fotografija s putovanja roditelja i kofer svojevrsni su spomenici individualnog i kolektivnog pamćenja. Nije slučajno da je ova pjesma postavljena s početka ciklusa, gradovi koji su u njoj spomenuti povezuju nekadašnju državu, dok kofer simbolizira i putovanje, ali i izbjeglištvo i raseljavanje uzrokovano ratom.

koliko sam puta
pakirala raspakiravala
ostvarujući pravo
na male pobune
razapeta između kolodvora
baš kao i ti sad
sva ta ljubav gusta
kao makija u koferima
made in yugoslavia (str. 32)

U ovom ciklusu putovanje nije govor o viđenom svijetu, nego o tome kako kretanje oblikuje ženu koja po popločanim ulicama vuče slomljeni kofer, dijeli hotelske sobe, doručak i prostor intime s drugim, u ovom slučaju partnerom. Pjesme otvaraju intimni prostor u kojem čitamo o ljubavi, ne nužno samo prema partneru, nego prema životu i otkrivanju nepoznatog. Ne piše se samo o gradovima i mjestima u kojima boravi, nego i o osjećajima koje oni izazivaju, ti prostori postaju mjesta pamćenja, unutarnjih uspona i padova, oblikovanja prijateljstva i osnaživanja partnerskih odnosa. U Ohridu, Kotoru, Prijedoru, Napulju, Pompejima, Budimpešti, Pragu, ribarskim selima, Puli historija se ne gubi, samo mijenja svoj oblik jer "povijest grada po mjeri je / naših dlanova" (str. 33). Tako historija ostaje utisnuta u ženi koja piše i vuče svoje kofere od mjesta do mjesta, jer ako ne putuje može se „razboljeti / od čežnje za nepoznatim“ (str. 44), stoji u pjesmi "Okrugle oči".

U ciklusima "Van kontrole" i "Sei bella come l'antifascismo" prikazano je stalno kretanje iz jednog vremena u drugo, iz djetinjstva u odraslo doba, iz rata u krhki mir, prateći pojedinca, cijelu porodicu, da bi se na kraju prikazalo kolektivno stradanje. Motivi poput pčele koja ulazi u sobu vezuje se za opstanak života, odlazak na onkologiju podsjećanje je na njegovu prolaznost, selidba je pokazatelj ne samo stalnog mijenjanja adresa nego i transformacije identiteta. Kroz nekoliko efektnih slika prikazano je iskustvo gubitka kontinuiteta jer ne prenose se samo stvari u koferu, nego vrijeme i sjećanje.

skineš stvari s police
zapakiraš u kutije
poskidaš ukrase
okrečiš
sjedneš na kofer
gledaš kako tišina odjekuje
kao da te nikad bilo nije (str. 62)

Posljednji ciklus posebno obilježavaju riječi: žica i vlakovi, kao dvije važne historijske odrednice koje su obilježile živote. Žica otvara pitanje savremene migracijske krize, zatvorene granice i nemogućnost prelaska u "drugu", navodno bolju zemlju, dok vlakovi otvaraju najmračnije asocijacije evropske historije. Teretni vagoni koji odvoze ljude "iz francuske / nizozemske / jugoslavije / mađarske /poljske / (...) na odredište / auschwitz-birkenau / treblinku / jasenovac / sobibor / mauthausen / ravensbrück“ (str. 75-76). Nizanjem mjesta stradanja, u konačnici se povezuju ova dva simbola, žice i vlaka, koja upisuju intimne priče u mapu kolektivnog stradanja. Tako se motiv prelaska iz jednog vremena u drugo pokazuje kao centralni motiv knjige. Taj prelazak uvijek nosi nasilje, gubitak, nestanak.

Završni ciklus posvećen je ženama kao čuvaricama pamćenja, ženskom tijelu kao mjestu na kojem se arhivira trauma i nasilje, čak i kad se o tome ne govori. Od bake čija je porodica obilježena iskustvom logora, preko majke, do kćerke uspostavlja se linija neklasičnih superjunakinja kao figure o kojoj je bilo riječi na početku teksta. Pjesma "Jajna stanica" jedna je od najupečatljivijih pjesama u knjizi, stoga ne čudi što se njome knjiga na neki način i zatvara, ali optimistično, novim rođenjem, uprkos tome što je baka, majka, pa lirska subjekta preživjela "seobe ratove / balkansku ulogu žene / žrtve i heroine" (str. 87). Porodičnom historijom sabrane su sve traume koje se utiskuju činom rođenja i "svaka generacija kreće ispočetka / tražiti svoj dom" (str. 87). U ovu pjesmu, u žensko tijelo koje trpi stradanje utisnuta je historija, žica, logori, Drugi svjetski rat, gubitak djeteta, poslijeratna neimaština, nasilje devedesetih, ali i rađanje novih generacija kao najvećeg stupnja "vjere u bolje sutra“ (str. 89) kako se poentira u završnici pjesme.

Na prvo čitanje može se činiti da ciklusi stoje zasebno, ali pažljivije čitanje pokazuje da je riječ o povezanim iskustvima. Srce na baterije je zaokružena pjesnička cjelina u kojoj se rat i trauma pojavljuju kao iskustvo bez jasnog vremenskog završetka. Trauma nije prošla, nasilje nije završeno, sve još uvijek traje, od koncentracionih logora dvadesetog stoljeća do gradova koji su danas okruženi bodljikavom žicom. Srce na baterije postaje metafora svijeta čiji se opstanak produžava bez trajnog rješenja, ali knjiga je pokazatelj da je i u takvom svijetu otpor moguć kroz svjedočenje, govor i odbijanje kompromisa. Važno je naglasiti da ova knjiga poezije nema patetičan ton niti manipulira čitateljskim emocijama. U njenoj osnovi jeste empatija, razumijevanje i suosjećanje s onima koji su u ovom trenutku obespravljeni, utišani i lišeni mogućnosti da govore bilo zato što su ubijeni ili što su zatvoreni. U tom smislu, poezija Snježane Vračar Mihelač ne govori umjesto drugih, nego im otvara prostor postojanja, daje im mogućnost da budu vidljivi, da njihov život i njihova priča pronađu smisla i odjeka.