'Od 9 do 5': Bullshit poslovi, kvalitetna proza

Danas idem u penziju. Iza mene ostaje 592.417 pročitanih mejlova, 29.204 promptova veštačkoj inteligenciji, 2.6 terabajta digitalnih podataka, jedan računar sa pratećom opremom i ništa više.
(Magnum opus)

Kada je, sada već daleke 2013. godine, američki antropolog David Graeber objavio provokativni esej O fenomenu besmislenih poslova (eng. bullshit jobs), dočekao ga je cijeli spektar reakcija: od skepse do užasa. Iako nas od eseja, a potom i knjige Bullshit Jobs: A Theory (2018) dijeli ne samo duži vremenski period, nego i pandemija i uspon LLM-ova koji diskurs o radu premješta na posve novi nivo, Graeberove ideje i dalje djeluju svježe i provokativno. Ključna misao iza najpoznatijeg djela ovog antropologa i anarhiste jeste da enorman broj ljudi, naročito na Zapadu, zapravo provodi kompletan radni vijek izvršavajući zadatke za koje potajno vjeruju da društvu uopšte nisu potrebni. „Moralna i duhovna šteta koja iz ovoga proizlazi je duboka. To je ožiljak na našoj kolektivnoj duši“, pisao je on. Oslanjajući se na predviđanja glasovitog ekonomiste Johna Maynarda Keynesa, Graeber je pisao da društva, koja finansijski mogu, zahvaljujući automatizaciji (uglavnom proizvodnih) poslova, osloboditi većinu radništva otuđenog rintanja, ali da se to evidentno nikad nije dogodilo. Rezultat je „pakao“, koji on definira kao „grupu pojedinaca koji provode ogromnu količinu svog vremena radeći na zadatku koji im se ne dopada i u kojem nisu posebno dobri.“

Upravo iz tog pakla dolaze priče Milje Šijakinjić, iz debitantske zbirke prigodno naslovljene Od 9 do 5. Epigraf knjizi (naveden na početku ovog teksta) gotovo da možemo pripisati onom uredskom pacovu što ga zamišlja Graeber, koji će tek nakon nekoliko pića priznati kako je posao kojim se bavi „besmislen i glup“. Autorica nastoji osmisliti unutarnju perspektivu radnika/ica koje još nazivamo i bijeli ovratnici (white collar), i ocrtati situacije u kojima svakodnevni apsurd koji proživljavaju dolazi u prvi plan. Pritom, nije uvijek riječ o ispraznosti samog posla koji se obavlja – neki likovi doista uživaju i vide smisao u onome što rade – nego o arbitrarnosti i besmislu samog okruženja koje oblikuje trećinu njihovog dana, čineći i najvoljeniji posao toksičnim. Njene su junakinje možda početnice, pripravnice ili juniorke, ali njihovi su šefovi/ice zato korifeji bullshit poslova, možda upravo oni koje Graeber klasifikuje u kategorije poput taskmaster (supervizori ljudi koji određeni posao već sasvim dobro rade i bez nadzora) ili goon (zaposlenici koji varaju konkurenciju da im konkurencija ne bi učinila to isto).

Koliko za psihologiju male radnice, Šijakinjić je zainteresirana i za sam taj korporativni model društvenosti koji počiva na strogoj hijerarhiji i nepisanim i često sasvim arbitrarnim pravilima, koja će entuzijastičnu pripravnicu brzo spakirati u poželjan model konformizma i poslušnosti. Pritom uopšte nije važno što se autorica bavi poslovima više srednje klase, u pravilu višestruko privilegiranim i više nego solidno plaćenim; upravo time što dolazi uz cijeli niz neshvatljivih i često apsurdnih konvencija, sam se posao predočava ne kao koristan i kreativan rad, nego kao neka vrsta začudnog društvenog rituala. Drugim riječima, ne radi se nužno o iskustvima eksploatacije i preživljavanja, „čuvanja posla“, koliko samoeksploatacije i psihološkog samoranjavanja ne bi li na tom radnom mjestu, jednog dana, procvjetali.

Knjiga Milje Šijakinjić sastoji se od osam priča (devet ako računamo kriptični Magnum opus) koje korporativni život prikazuju u širokom spektru od informatičkih tehnologija, kreativne industrije do prodaje i konsaltinga. Iako ima posebnu naklonost ka početnicama i pripravnicama koje radni elan i želja za dokazivanjem čine posebno poniznim, Šijakinjić se bavi i radnicima u srednjoj fazi karijere čiji je put ka vrhu poslovne ljestvice usporen ili zakočen. Tema rada obrađena je iz minimalističkog, individualističkog ugla. Radnički se bunt pominje jednom, i to na pozadini lične drame junakinje, a kolektivno pregovaranje javlja se samo u uzgrednoj ironičnoj opaski. Svijet je to koji je odavno napustio ne samo socijalističke ideale jednakosti i pravde, nego i ideju stvaralačkog rada koji otključava skrivene potencijale svakog pojedinca. Stoga i autoricu mnogo više nego kolektivni napori interesiraju mali lični činovi otpora, apsurdni u svojoj neefikasnosti; ona želi da pokaže kako je sistem dovoljno vitalan da ih supsumira, pervertira i, kada za to dođe vrijeme, sankcioniše, čak i kada kazna nosi krinku nagrade.

Junakinje ovih priča su redom nesnađene, a u poslovnom okruženju se zlopate bez obzira na ambicije. Njihovi "defekti" su uglavnom prikazani kao nedostaci ličnosti; različiti pojavni oblici inače istog tipa neprilagođenosti korporativnom modelu ponašanja i djelovanja. Tipična junakinja ove zbirke je „pomalo nesigurna, spetljana i tiha“, nije „svoja među drugim ljudima“ (Unapređenje), na intervju za posao dolazi „u tankom sakou od poliestera, sa ramenima koja ne stoje čvrsto“ (Rotacija), a kada reflektira nad sobom, napominje: „Nikad se nisam snalazila u grupama nepoznatih ljudi. Da pitate moju vaspitačicu, nastavnike i profesore, isto bi vam rekli, pod uslovom da me se uopšte sete.“ (Asistencija) Konačno, kada se i dokaže kao kvalitetna djelatnica, na feedback sastanku je dočeka ni manje ni više nego egzistencijalističko pitanje: „Evo, uzmi Đoleta. On je podkaster. Lana je TikTokerka. Problem sa tobom je što kad god pomenemo tebe, niko ne zna šta da doda kao odrednicu… Ko si ti?” (Influens) Upravo zato se one vrlo brzo pokazuju kao konformistkinje koje, kako bi sačuvale posao i putanju na korporativnoj ljestvici, svim silama nastoje (p)ostati dio tima, dok čvrste hijerarhije i inertne radne strukture potpuno guše njihov duh, koji nakon kraćeg batrganja na kraju priznaje poraz. Stoga i ne čudi da zbirka završava u spekulativnoj fikciji gdje se u finalne dvije priče, zahvaljujući futurističkoj inovaciji, ovi nedostaci sasvim uklanjaju, o čemu će riječi biti nešto niže u ovom tekstu.

Ideju da profesionalni uspjeh zahtijeva veoma specifičan tip ličnosti autorica razlaže kroz nekoliko priča. U Asistenciji, nelagoda protagonistkinje na teambuildingu se potcrtava analogijom sa školskom eksurzijom/časom fizičkog obrazovanja, valjda univerzalnom noćnom morom svake povučene tinejdžerke koju podjednako zaobilazi i „flaša rakije, i to plastična“ koja „kruži krišom ispod sedišta, da ne vidi razredna“, kao i izbor razrednog kapitena u igri „između dvije vatre“. Nažalost, univerzalizam ovdje pleše na granici gotovo holivudske stereotipije, a sličan postupak vidimo i u priči Unapređenje gdje junakinja reflektira nad svojom profesionalnom stagnacijom kroz flashbackove na parališuću tremu pred vrtićku priredbu. U priči Rotacija junakinja nikako ne može da odbaci stečeni socijalni status u grupi, čak ni na vlastitu (finansijsku) štetu, dok u Influensu njena nesigurnost dobija obris parodije, budući da mjesto u hijerarhiji u pojedinim industrijama diktira sada i društvenomrežna stvarnost, gdje se uspjeh mjeri nivoom izgrađenosti personalnog brenda.

Šijakinjić dakle opisuje golgotu mukotrpnog, beznačajnog i otuđujućeg rada, toliko otupljujućeg da je najuzbudljiviji dio dana provjeravanje šta su to za ručak ponijele kolege (Kradljivci), hinjene teambuilding i bonding aktivnosti se podnose zarad profesionalnog napretka, a ne autentičnog ljudskog kontakta (Asistencija, Rotacija), a rijetki trenuci bliskosti, kada i prekorače radno vrijeme, postaju zalog nevolja (Timska dinamika). Vidi se marljivost u tome da se prikažu različite varijante rada – od entuzijastičnog prijanjanja uz ciljeve kompanije do potpunog isključivanja.

Među intrigantnijim uradcima je već spominjana priča Influens, u kojoj se Šijakinjić po snazi satire i groteske približava jednoj Bužarovskoj, te odlično lovi duh vremena i savremenih poslova u kreativnoj industriji. Njena junakinja mora dokazati da je kulturološki fit, što u praktičnom smislu znači da nakon iscrpljujućeg osmočasovnog posla, rad ne prestaje, nego slijedi još jedna smjena u rudniku contenta, gdje se bori za pažnju, varufakisovski rečeno, digitalnog kmetstva; jedino tako će sustići svoje kolege, uspješne podcastere, TikTokere, blogere i dokazati da doista pripada kompaniji. Drugim riječima, perfektan korporativni vojnik služi dvama gospodarima: „zemaljskom“ i digitalnom. Međutim, poneke su priče nešto nedorečene, ili, tačnije, u ironijskom otklonu sasvim isparava njihov subverzivni potencijal, kao u Pauzi čija protagonistkinja, inače zaposlenica koja popunjava nepotrebno, uslijed automatizacije zadatka suvišno radno mjesto, da ne kažemo bullshit job, sasvim slučajno postaje heroina radničkog protesta, kojem se pridružila na puš-pauzi. Tu negdje doista postoji politička poruka, ali je mlitava, nedovoljno precizna, suviše natopljena sarkazmom da bi istinski provocirala.

Kao što voli svoje nesnađene i tihe junakinje, Šijakinjić ima posebnu naklonost ka strukturnom načelu koje primjenjuje, u različitim iteracijama, na najmanje pola priča u zbirci (Kradljivci, Dlaka, Timska dinamika i Pauza). Priča se oblikuje oko sukoba – juniorke i seniorke u kompaniji, bivših ljubavnika u istom radnom timu ili čak kolega iz različitih sektora koji se susreću samo u kuhinji. Sukob počiva na svojevrsnom lovu, a ulog je povoljno mjesto u hijerarhiji ili timu, odnosno pravo na „teritoriju“ (kao u Kradljivcima, gdje se dvoje lopova bore za „pravo“ na hranu u kancelarijskom frižideru). Rasplet u pravilu počiva na tome da protagonistkinja priče postane krivac, odnosno gubitnik/ica u nadmetanju, pri čemu druga strana izbjegava svoju krivicu ili osvaja nezasluženu poziciju. Čak i kada oba protivnika, kao u priči Timska dinamika, izbjegnu odgovornost za nezrelo i štetno ponašanje, te dobiju pohvalu ili nagradu, ishod je gorak i već samim tim što ne imenuje „pobjednika/icu“ djeluje kao svojevrsna kazna. Pritom nije presudno što iza sukoba stoji stvarna ljubavna drama ili ljudska mana, priče dobro osvjetljavaju apsurd kancelarijskih odnosa koji iz zaposlenika izvlače sasvim sumanuta ponašanja, ako ne i najniže nagone.

No iako odabrana formula funkcionira, provedba nije uvijek uspješna. Neke priče imaju dotjeranu, zaokruženu strukturu koja sjajno funkcionira, npr. Kradljivci, priča odmjerenog ritma, zaokruženog smisla, efektne i oštre satirične poente. Nažalost, nekad autoricu provjereni recept ipak iznevjeri jer ishod dobro postavljenog sukoba na samom kraju ne biva sasvim uvjerljiv. Dobar primjer je priča Dlaka, gdje se javlja sličan obrat, no za razliku od Kradljivaca, gdje se napetost vješto vodi do samog kraja i razrješenje može prevagnuti na bilo koju stranu, ovdje ishod nije sasvim efektan, a naslovni motiv biva gotovo farsičan. Naime, protagonistkinja dobija zadatak da stariju koleginicu "motiviše" da se ofarba bojama za kosu Latrice, glavnim proizvodom njihove kompanije, uoči posjete inostranih distributera. No kada to ne uspije ni nakon niza kreativnih rješenja, očajna, odlučuje se da problem sasvim doslovno uzme u svoje ruke i koleginici iščupa "sve tri sede dlake". To neće promaći pažnji gostiju, ali ne zato što su uhvaćene na djelu, nego zato što protagonistkinja, iz nekog razloga, iščupane dlake i dalje drži u ruci. Ovakav ishod priče djeluje neuvjerljivo i više pristaje sitcomu jer pod svaku cijenu slijedi zadati narativni model (krivica prelazi na stranu junakinje, kompanijske vojnikinje). Satira ne mora biti suptilna, naprotiv, ali ovdje autorica kao da žrtvuje već pokazanu pripovjedačku vještinu zarad obrata, iako uspješno predočava do koje granice su ljudi spremni ići zarad minornog (i apsurdnog) poslovnog zadatka.

Kako bi izbjegla zamor repetitivnosti, autorica je nastojala blago varirati svoj model, nekad s manje, nekad s više uspjeha. Poneke priče djeluju kao razvijeni prizori bez jasne poente. Pritom, ne radi se o tome da kratka priča mora nužno počivati na postupku jake poente, ali ako vas sve vrijeme vodi ka rasplitanju čvora koji je zavezala na početku – onda se nije teško razočarati kada vam njen kraj uskrati obećano razrješenje. Dobar primjer je Rotacija, inače solidna vinjeta toksičnih profesionalnih odnosa na liniji senior-junior, ali pošto nas uvodi u još jedan pozadinski sukob (između dvije pripravnice koje se bore za stalni posao), kada ga na kraju i riješi u korist protivnice, ne naznačava kako bi priča mogla okončati glavnu napetost na kojoj počiva (hoće li ambiciozna pripravnica uspjeti isplivati iz neugodnosti u koju se do guše uvalila). Zbog toga se ponekad stiče dojam da autorica nije sigurna kako bi neke priče završila, pa ih ostavlja otvorenima. U slučaju priče Rotacija to nije toliko pogubno kao u nekim drugim pričama, među kojima su i dvije kojima se zbirka zaključuje. Šteta, budući da se upravo ovdje autoričina mašta doista oslobađa i polazi u izuzetno intrigantnom pravcu spekulativnog žanra.

Autoričin izlet u spekulativnu fikciju je minimalistički, ali prodoran; motivski i idejno doziva neke recentne televizijske narative koji se bave savremenim otuđujućim radom, npr. Severance (za one koji nisu gledali: junaci koriste tehnologiju da doslovno razdvoje radnu verziju sebe od one koja postoji ostatak dana, otjelotvorujući metaforu najma vlastitog vremena poslodavcu). Sličnim pravcem krenula je i Šijakinjić, koja finalne dvije priče u ovoj zbirci zasniva upravo na ideji da, na poslu, mi nikada ne smijemo biti sasvim mi, potrebna je neka svedena verzija čovjeka: efikasnija, društvenija, poslušnija.

Unapređenje počiva na dovitljivoj sinonimiji između promaknuća, odnosno prelaska na višu poziciju na poslu, kao i onoga što bismo informatičkim rječnikom označili kao upgrade, odnosno poboljšanje. Advokatica biva, uprkos vrijednom radu i visoko razvijenim vještinama, preskočena za promaknuće na poslu u korist ljudi koji su manje kvalifikovani i zaslužni od nje, te se odlučuje na radikalan potez – operaciju „presađivanja ličnosti“. Jasno, riječ je o istom tipu lika koji autorica istražuje i u drugim kontekstima, no činjenica da se ovdje odlučuje za fantastično rješenje posebno dirljivo govori o otuđenosti na radnom mjestu koje od vas zahtijeva da budete nešto što niste, ali i o mukotrpnosti tzv. rada na sebi, koji se ovdje demonstrira kroz višegodišnju psihoterapiju. Jedan nano-čip je dijeli od željenog uspjeha na poslu, ali od nje čini i bolju „majku, prijateljicu, šeficu“. Međutim, okončati priču na mjestu gdje se operacija jednostavno proglašava uspješnom čini se kao neshvatljiv, u najmanju ruku neobičan izbor. Uspješna spekulativna proza počiva na svojevrsnom pravilu (a sva pravila su, istini za volju, tek konvencije koje se mogu prekršiti, ako znate šta radite) da se svaki uvedeni tehnološki novum sagleda iz više različitih perspektiva. Nije čak nužno ni da se takva sprava ili procedura osjenči negativnim posljedicama, ali jeste, ako već kompletna priča počiva na takvom jednom motivu, neophodno da se ponudi šira slika ili bar naznači smjer u kojem bi se on mogao razvijati. U suprotnom je narativna napetost neodrživa, a interpretativne mogućnosti suviše neodređene, što ostavlja dojam površnosti. Jedini signal koji nam autorica daje je posljednja rečenica („Kao da to nisam ja.“) Iz te tačke, tumačenje može otići u veoma generalnom, pesimističnom smjeru: da smo u borbi sa tehnologijom uvijek na gubitničkoj strani, kao, valjda, i u okršaju s kapitalizmom, koji nas prihvata tek kada se potpuno uklopimo u kalup savršene radnice. Postoji tu i donekle zanimljiv dijalog s psihoterapijom, suviše sporom i temeljitom da bi dala instant rezultate koje nemogući ideal kapitalizma zahtijeva. U svakom slučaju, koliko god tematika bila upečatljiva i aktuelna, zbog nedovoljno odvažne izvedbe, efekat ostaje ponešto mlak.

Produktor također okončava na kriptičnoj poenti, ali ona ovdje, za razliku od Unapređenja, mnogo bolje podnosi interpretativni test. Priča govori o gaming kompaniji čiji menadžment odlučuje da u radni proces uvede uređaj "produktor" koji omogućava savršenu koncentraciju: „Staviš u uho i celog dana imaš besprekoran fokus. Budan si, koncentrisan, oči te ne bole od ekrana. Ne osećaš da ti treba pauza, iako je preporučeno da je praviš na svakih sat vremena, zbog kičme.“ Napravica na čijoj kutiji stoji latinski moto Labor omnia vincit kao da je izašla iz nekog kadra serije Black Mirror – izgleda nevino, a zapravo pretvara simpatičnog pričljivog kolegu sa susjednog stola u besprijekornog automata, a svaku distrakciju svodi na minimum. Pogubne efekte ovog aparata protagonistica promišlja kroz ponešto nezgrapnu analogiju između prehrambenih i tehnoloških trendova – kao što „sirova torta bez šećera“ imitira pravu stvar i nudi privid kojim se uspješno zavaravamo da jedemo desert, tako i rad bez socijalizacije, distrakcija i zajedničkih trenutaka postaje sterilan, fokusiran samo na profit, odnosno ispražnjen od značenja i smisla. Tek kada na njen rođendan niko od kolega, sada već sasvim pretvorenih u bezizražajne radilice, ni ne proba njenu pravu domaću tortu, ona shvata da nešto nije u redu. Kraj priče („Kao da mi je u ustima metal.“) doista prenosi jezu spoznaje šta to tačno moderno radno mjesto zahtijeva od čovjeka i kakva je cijena njegove automatizacije, dovodeći svoj naslovni novum do krajnje konsekvence.

Konačno, ako možemo zbirku Od 9 do 5 svesti na jednu opštu dijagnozu korporativnog života, onda bi ona morala biti da ljudsko biće u poremećenom sistemu nikako ne može pobijediti; jedini bunt koji se može desiti jeste slučajan ili ironičan, odnosno kratkotrajan trijumf nad manje mudrim ili snalažljivim kolegom, što se gotovo nikada ne dešava po vertikalnoj osi. Hijerarhija je neuništiva, a konformizam sudbina. Sve autoričine junakinje su poražene: kradljivica je sankcionisana, bivša ljubavnica „nagrađena“ dodatnim vremenom sa „protivnikom“, ambiciozna juniorka strogo ukorena, influenserica osramoćena, a analitičarka podataka na putu za biro rada.

Čak i kada iznutra miniraju matricu ili vrše svoje male tajne pobune, zaposlenice ne razvijaju istančan moralni kompas, nego, paradoksalno, postaju sve efikasniji šrafovi u mašineriji, što ih nužno svodi na neke tipske osobine. Nažalost, sklonost holivudiziranom stereotipu pri izgradnji lika ponešto snižava utisak zbirke; autoričine junakinje su mnogo zanimljivije kada se ne insistira na njihovoj introvertiranosti ili socijalnoj neprilagođenosti, nego kada se ona transformira u neke perfidnije, ali intrigantnije oblike ponašanja (ovdje ponovo moram navesti primjer priče Kradljivci). Iako se mjestimično otkriva kao sjajna opservatorica ljudskih mana i vješta kratkopričašica, činjenica da veliki broj priča zasniva na istoj pripovjednoj formuli ponekad stvara utisak repetitivnosti, lišavajući nas iznenađenja (povremeno i razrješenja).

Graeber je bullshit poslove, činjenicu da ogroman broj inteligentnih, obrazovanih i kreativnih ljudi bivaju sistematski ugušeni osmočasovnim rintanjem bez stvarnog smisla, smatrao izvorom psihološkog, čak duhovnog nasilja. Šijakinjić, ovom zbirkom, potvrđuje da nasilje nije (nužno) u samom poslu, nego u strukturama koje smo kreirali kako bi im dali lažni osjećaj smisla, društvenosti, prestiža ili uspjeha. Uprkos povremenim manjkavostima, za naše književnosti, koje sasvim rijetko dubinski sondiraju temu savremenog otuđenog rada, zbirka Od 9 do 5 je dašak svježeg vazduha. Ako mu na početničke nedostatke možete progledati kroz prste, pred vama je lako prohodno, humoristično i pronicljivo štivo. Na kraju krajeva, u društvima gdje je parola „čuvaj posao“ i dalje poštapalica zabrinutih roditelja, a državni bullshit posao krunski društveni ideal, ova knjiga funkcionira i kao svojevrsno upozorenje, uzorita priča za naše profitom i prestižom opsjednuto doba.