'Rt': Kako se razara planina, kako se razara društvo?

„U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno“ citat je koji Internet pripisuje Ivi Andriću, iako njegov izvor u Andrićevom opusu nije potvrđen. Za potrebe ovog teksta vjerovat ćemo da ga je naš poznati nobelovac ipak negdje napisao ili izrekao i time potvrdio zašto je ispunio uvjete da dobije Nobelovu nagradu za književnost, ali nikako ne za geologiju. Naime, ljudi i kamenje povezaniji su više nego što bismo pretpostavili da jesu. Kako će Budimir Bukvić, geolog iz romana Saše Ilića Rt, u svojim bilješkama istaknuti, stijene su povezane u kristalične strukture i kada bi ih se rastavilo na minerale, kristale, itd. dobili bismo složenu mrežu planine kojom upravljaju kohezivne sile koje može narušiti samo prirodna katastrofa ili čovjek u svojem destruktivnom rušilačkom pohodu, nakon kojih rane i brazde slomljenih stijena zarastaju jako dugo, mjereno čak u geološkim periodima. Pita se zatim Buda Bukvić: „Što se dogodi kada se naruši sila kohezije u društvu, kada se izgube čvorna mesta prijateljstva, nestane solidarnosti, ljudi otupe na tuđe pozive u pomoć, kada postanu vukovi? Tada potone savest, ispliva mulj, a gradskim ulicama poteče kanalizacija. Podzemljem odjekuju krici usled mlevenja ljudskih kostiju. Čovek onda više ne vidi ništa. Vođen golim instinktom, on je spreman da uništi sve oko sebe.“

Roman Rt Saše Ilića originalno objavljen u novosadskoj Akademskoj knjizi, a u hrvatskom izdanju u izdavačkoj kući V. B. Z., upravo se bavi takvim društvenim i geološkim razaranjima koja su posljednjih osamdeset godina obilježila naše prostore.

Ilićev roman isprepliće tri narativne linije koje se odvijaju 1942., 1992. i 2022., godinama koje mogu djelovati nasumično izabrane zbog svojih dvojki na posljednjem mjestu, ali zapravo je riječ o prijelomnim povijesnim trenucima u planini Rtanj u istočnoj Srbiji, koji su svi obilježeni ratovima. Prva priča tako je smještena u Drugi svjetski rat, druga u ratove prilikom raspada Jugoslavije, dok se posljednja i najsuvremenija rata u Ukrajini tiče neizravno. Već je iz takve organizacije priča koje čine roman jasno da se radi o složenoj strukturi koju osim zajedničkog mjesta radnje na okupu drže i likovi, međusobno povezani obiteljskim vezama, političkim interesima i ekonomskim transakcijama.

U središtu je prve priče Pavle Minh, beogradski Židov koji se nađe u egzistencijalno neodrživoj situaciji zbog nacističkih progona, a čiji su preci na Rtnju imali rudnik ugljena. Zbog toga ga partija zajedno s Magdom Bukvić šalje upravo na Rtanj kako bi iz Sokobanje, toplica u podnožju Rtnja, preveli Ivu Andrića koji se tamo sklonio od rata, u partizane. Ivo Andrić, beogradski bonvivan koji u svojoj diplomatskoj karijeri ima nimalo svijetlu epizodu pregovaranja s Trećim Reichom o prelasku Kraljevine Jugoslavije u Trojni pakt, prikazan je nimalo laskavo, kao značajan pisac koji ne skriva simpatije prema nacističkom režimu, njegovoj učinkovitosti te uređenosti Hitlerove države. To pogotovo smeta Magdi, zagriženoj antifašistkinji s kodnim imenom Jelena, zbog kojeg će Andrić u njoj prepoznati vlastitu Jelenu, ženu koje nema. Kroz roman će se pratiti pokušaj dvoje ilegalaca Pavla i Magde da odvedu Andrića u partizane dok ga Gestapo lovi, što će se pretvoriti u triler potjeru s ishodom neizvjesnim do samoga kraja.

Druga narativna linija prati Budimira Bukvića, Magdinog sina, geologa koji se bavio proučavanjem strukture i porijekla stijena Rtnja u trenutku kada od rtanjskog seljaka kupuje magarca Lungija, kojeg je ovaj namijenio za klaonicu jer mu je trebao novac koji će dati državi kao ratni zajam. Ubrzo nakon toga na Rtanj dolaze razvodnik Ljuba Konj, vodnik Gloganac, bivši Lungijev vlasnik i major Šljivar iz osvojenog Vukovara, na čijim su ruševinama testirali svoju spravu za pronalaženje zlata. Nakon što su se nakrali zlatnih zuba i nakita ubijenih ljudi, odlučili su na planini Rtanj pronaći zlato koje su tobože sakrili Židovi usprkos Budimirovim uvjeravanjima da je riječ o izmišljenoj priči neutemeljenoj u činjenicama. Groteskni prikaz oficira JNA, njihova zaluđenost vlastitim uvjerenjima kao i snažno vjerovanje da čine dobra djela, da su u Vukovaru pomagali umjesto uništavali, dodaju romanu sloj gorke komike, a njihov pokušaj da miniraju Rtanj i u njemu pronađu zlato imat će dalekosežne posljedice na sve likove.

Konačno, u trećoj godini presudnoj za roman, 2022., pratimo dvije blisko povezane priče. U prvoj je junakinja Svetlana, Budimirova supruga, koja nakon smrti svog supruga, bolesti svoje kćeri i odlaska sina polako tone u crninu. Jedini izlaz pronalazi u vjerskom zanosu pa sve što ima uloži u izradu zvona u petrogradskoj patrijaršiji koja namjerava pokloniti crkvi u Rtnju. Međutim, rat u Ukrajini učinio je svoje i povećao troškove dovoza zvona, zbog čega ona svoju zemlju mora prodati kompaniji koja na Rtnju otkupljuje zemljišta kako bi iskopavala litij. Druga priča iz godine 2022. bavi se Majrom i Milanom, Svetlaninom i Budmirovom djecom koja, nakon Majrinog buđenja iz kome zbog anoreksije i Marinovog boravka na stipendiji u Švicarskoj, gdje je pisao doktorat o Ivi Andrići, pokreću pobunu protiv kopanja litija na Rtnju, okupljaju malobrojne stanovnike koji nisu prodali svoja zemljišta i pokušavaju organizirati pobunu. Majrina se priča širi sve do Australije u koju je njezin bivši muž odveo njezinu kćer nakon što je ona završila u komi i s kojom pokušava doći u kontakt.

Sama planina Rtanj u pučkoj i internetskoj kulturi ima vrlo slojevito značenje djelomično zbog svog piramidalnog izgleda. Od narodnih mitova o skrivenom blagu u središtu planine i tunelima koji je presijecaju pa do suvremenih teorija o magnetskom polju zbog kojeg avioni navodno izbjegavaju letjeti iznad planine, zlatnim rezovima, organiziranom dočeku majanskog smaka svijeta 2012. godine, energiji koju planina emitira, njenoj prikladnosti za slijetanje vanzemaljaca, Rtanj je postao mjesto koje stvara priče. One su još uvijek fikcionalne kao što je slučaj i s Ilićevim romanom, ali predstavljaju mjesto na kojem se, ako ne zlato, može pronaći barem književnost. I to književnost na kakvu rijetko nailazimo, onu koja neobično brzo reagira na pojave u stvarnom životu i onda ih zatim vrlo uspješno prenosi u fikciju. Teško će zbog toga suvremenom čitatelju promaknuti sloj ekološke fikcije koji je širokim potezima upisan u roman, a tiče se eksploatacije litija u Srbiji, temi o kojoj se u medijima neproporcionalno malo čuje s obzirom na njenu važnost. Ilić njenim vještim ugrađivanjem u radnju romana pokazuje kako je ona neodvojiva od drugih tema koje oblikuju svakodnevicu na Balkanu. Od malene zemlje na periferiji Europe oduvijek se očekivalo da snabdijeva centar resursima, o čemu svjedoči i Ilićev Andrić koji je u svojoj diplomatskoj misiji Hitleru nudio rtanjski bakar, dok je ovoga zanimalo nešto mističnije. Glasna je to kritika kolonijalnih odnosa moći koji su danas snažniji nego prije, a koja se preslaguje s mnoštvom drugih priča i njihovih rukavaca u romanu. Ideja da se u nedostatku kapitala, znanja, moći, ideja, prostora itd. prekopava po postojećem terenu i iz njega čupaju potrebni elementi dok ostatak postaje neželjeni nusproizvod bliska je i književnosti u kojoj svaka interpretacija postaje upravo to, invazivni postupak na tekst iz kojeg se preuzima ono što čitatelj želi. Ilićev tekst u sebe time ugrađuje upozorenje čitateljima i opire se jednoznačnim porukama i poukama koje je tako lako ekstrahirati iz slojevitog i materijalom bogatog teksta. Podsjeća nas da ekologija ne završava brigom o ekosustavu, nego i da se književnost može čitati na ekološki način pazeći da ne zagrabimo previše, neodmjereno i nepažljivo prema ekosustavu u kojem se nalazi.

Važnost književnosti istaknuta je s posebno značajnim likom Ive Andrića koji u romanu utjelovljuje umjetnika i njegov odnos prema vlasti. Iako je on smješten u 1943. godinu, on više govori o suvremenosti, nego o vremenu Drugog svjetskog rata koje je stvarni Andrić proveo u Beogradu. Naime, fiktivnog Andrića iz romana ilegalci potiču na bijeg od Totenkopfa u partizane kako bi izbjegao potpisivanje ugovora kojim se obvezuje da će sve što napiše slati uredniku u Srpsku književnu zadrugu na cenzuru. Nakon toga knjige bi mu bile prevedene na njemački jezik i usklađene sa zahtjevima izdavačkog tržišta Trećeg Reicha. Andriću je zapravo svejedno, ali tako naizgled banalan razlog postaje pokretač iznimno značajne radnje koja će obilježiti obitelj Bukvić te otvoriti temu koliko se umjetnici danas približavaju vlasti i koliko su spremni odreći se vlastite (umjetničke) slobode kako bi dobili nešto bolji plasman među čitateljima. Pitanje koje je jednako važno kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj.

Teško je istaknuti sve teme koje se nalaze u Rtu, a da se ne prijeđe dobra mjera kritike pa je dovoljno samo još navesti da se roman kritički odnosi i prema militarizaciji, nacionalizmu, utjecaju crkve u društvu i mnogim nama svakodnevnim pojavama, što roman čini prilično relevantnim i živim tekstom. Njegove su manjkavosti, s druge strane, najvidljivije u oblikovanju likova, odnosno preciznije u njihovim počecima i krajevima. Tako je savršeno prihvatljivo da se Majra budi iz kome upravo u trenutku kada je potrebno organizirati ustanak protiv eksploatiranja litija, ali zašto je Majra u komi na početku nije najbolje motivirano, kao što nije jasno što je cijela priča dobila s odvjetkom o Australiji vezanim uz Majrinu kćer. Eventualno kao potvrdu obiteljske vitalnosti jer i njena kćer prkosi autoritetima i bori se za vlastitu slobodu u vidu penjanja po australskim jamama i vrletima. Slično je i s Marinom koji ispunjava mjesto povratnika, Ilićevu trajnu preokupaciju još od Psa i kontrabasa, ali zapravo djeluje kao pozadinski lik koji se ne može uključiti u prednji plan priče, čak ni sa svojim doktoratom o Andriću koji je, čini se, tu samo da poveže prvu i treću priču.

To su sve zanemarive zamjerke s obzirom na količinu materijala koju je autor trebao povezati, presložiti i od nje napraviti koherentnu priču koja kao da zrcali samu geološku strukturu planine. U njoj se izmjenjuju slojevi različitih perioda, što geoloških što povijesnih, i na čitatelju je da ih razotkrije, sondira i učini od njih svoju priču. Priču koja će biti njegova, ali zapravo zajednička čitavom Balkanu, odnosno onome što će od njega ostati jednog dana kada se sve planine sravne u potrazi za u tom trenutku žuđenom rudom. Shvaćanje takve povezanosti sudbina, naroda i društvenih problema koji ih okružuju čine Sašu Ilića doista predstavnikom postjugoslavenske književnosti, ako ona postoji.