Petšest pitanja za Marijanu Radmilović

S književnicom Marijanom Radmilović Davor Ivankovac razgovarao je povodom objavljivanja e-izdanja njezine hvaljene i nagrađivanje zbirke poezije Putovanje oko tijela na Besplatnim elektroničkim knjigama. Knjiga je objavljena 2019. godine, koja se sada, u ubrzanom i kaotičnom svijetu u kojemu živimo, čini kao davna 2019. godina. U međuvremenu je Marijana Radmilović objavila i proznu knjigu Naša soba, tek malo manje davne 2022., razradivši u nizu novela teme i motive koji su je zaokupljali i u stihu: tijelo i prolaznost, luk života od nastanka do polaganog i neumitnog propadanja i kraja, porijeklo tijela, ukorijenjenost u zemlji, krajoliku, povratak toj zemlji, ispreplitanje sna i stvarnosti, bajkovitosti djetinjstva i krute realnosti zrele i starije dobi, bolest i ozdravljenje. Bolest je sve uljepšala, pisala je prije dvadesetak godina u svojoj drugoj, sada već kultnoj zbirci. Uljepšava li bolest i danas sve ili makar toliko da potakne stvaralački nerv, o tome i još ponečemu razgovarali smo s osječko-vinkovačkom autoricom.

Putovanje oko tijela zbirka je objavljena netom prije one prijelomne, pandemijske godine i globalnog zatvaranja. Iako je nastajala godinama ranije, sada se čini gotovo kao proročka. Tko ne zna, čitajući je, mogao bi pomisliti da je nastajala u vrijeme pandemije uzrokovane Covidom-19. Ciljam prije svega na motive bolesti, izoliranosti, propadljivosti tijela, komorni ugođaj ove lirike i posljedični elegični ton koji ih mahom obavija. Motivi su to koji su nas oduvijek zaokupljali, ali nakon 2020. kao da svi nekako više, intenzivnije „putujemo oko tijela“. Bi li i danas mogla napisati ovakvu zbirku? Odnosno, koliko nas je vrijeme pandemije promijenilo, na bolje ili na gore (nas, kao društvo u cjelini) i koliko uopće može biti potentno za literarnu obradu?

Rukopis Putovanja završila sam 2009. godine (ta mi je godina privatno iznimno važna tako da dobro pamtim kad sam stavila zadnju točku u posljednjoj pjesmi zbirke). Ostalih deset godina prošle su u potrazi za izdavačem. Spletom okolnosti zbirka je izišla baš u vrijeme pandemije i taj se kontekst donekle upisao u nju. Motivi bolesti, izoliranosti, propadljivosti tijela, praznine i opustošenosti, kojih ima dosta u ovoj zbirci, nadahnjuju me odavno, možda od rata, ako ne i ranije. Ne znam bih li danas mogla napisati ovakvu zbirku. Neke su pjesme nastale u dahu, pojavile se poput vizija, u mantričkom ritmu, bilo je to i malo iscrpljujuće iskustvo. S druge strane, slične me teme i dalje zaokupljaju. Nisam sigurna da se s pandemijom u našim životima nešto puno promijenilo, samo je dosta toga izišlo na vidjelo. Kad smo zaronili u virtualni, digitalni svijet, tamo smo našli groteskni zrcalni odraz svijeta koji smo dotad nazivali stvarnim i normalnim. To nam je zrcalo pokazalo kolika je praznina u nama i oko nas, kakvu distopiju živimo i koliko smo u modernom tehnokapitalističkom društvu zarobljeni u iluziji slobode. Tema pandemije čini mi se literarno potentnom, od, recimo, pojedinačne sudbine tzv. malog čovjeka do opće slike društvene dezorijentiranosti. Inače, ne mislim da ima dobrih i loših tema, ima samo dobro ili loše obrađenih tema.

Nakon Portreta nepoznatih žena i Bolest je sve uljepšala, a osobito ove druge, Putovanje djeluje kao sastavni dio poetske trilogije. Motivski razvoj je prepoznatljiv, ali je otišao korak ili dva dalje i gotovo da je zaokružio jednu poetsku priču. To je prije svega „priča“ o tijelu, što je prepoznala i kritika; poezija iskustva tjelesne osjetljivosti, iskustva ženskoga tijela; „Žena koja nestaje“ pjesma je koja zatvara zbirku. Može li se čitanje te vrlo osobne pjesme dignuti na univerzalnu ravan? Nestaje li danas žena?

Moram te malo ispraviti, pjesma „Žena koja nestaje“ nije vrlo osobna pjesma, ali jako mi je drago da ostavlja takav dojam jer, iako ne govorim o svom životnom iskustvu, u tu sam pjesmu, odnosno u cijelu zbirku, unijela snažne osobne emocije. Zapravo, čitava je zbirka puna književnih junakinja i junaka iz knjiga koje su me u to vrijeme toliko fascinirale da sam imala potrebu ostati s tim junacima, stvoriti sebi neke nove svjetove. Zato se na početku zbirke i zahvaljujem Saramagovoj Blimundi, junakinji iz knjige Sjećanje na samostan, koja mi je izbacila zrak iz pluća dok sam je čitala. Zanimljivo je pitanje nestaje li danas žena, možda tek (presporo) nestaje tradicionalna uloga koja joj je u patrijarhatu dodijeljena, ali više me muči sve izvjesnija činjenica da nestaje čovjek kakvog poznajemo i da još nemamo jasnu sliku u što se to pretvaramo.

Putovanje oko tijela, nakon više godina pauze, ponovno je skrenula pažnju tzv. književne javnosti na tvoju poeziju; odjek zbirke bio je znatan za naše okolnosti (intervjui, kritike, nagrade Duhovno hrašće i Dragutin Tadijanović); jesi li to očekivala i koliko si zapravo zadovoljna recepcijom zbirke? Osobito se tvoja poezija reafirmirala, čini mi se, među mlađim pjesničkim naraštajima, stekavši gotovo kultni status.

Nisam očekivala, zapravo sam malo strahovala da me pregazilo vrijeme, da je ta zbirka anakronična, izvan struje, i da će tako narativne i metaforičke pjesme biti naporne za čitanje. Navikla sam da poeziju čita mali broj ljudi, u mom slučaju tek nekoliko prijatelja, mahom pjesnika tako da sam zadovoljna recepcijom zbirke, premašila je moja očekivanja. Inače, nisam bila aktivna na društvenim mrežama pa nisam znala da se moje pjesme čitaju, citiraju, da, kako ti kažeš, imaju kultni status. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je dovoljno pritisnuti jednu tipku pa da sve nestane, da se upali mrak; kakva poezija, kakva ozbiljna književnost, izvan virtualne, getoizirane stvarnosti, u mome okruženju, a rekla bih i u društvu općenito, nema joj ni traga. Gdje god se okrenem, samo konzumeristički i nacionalistički kič.

U međuvremenu si objavila i proznu knjigu Naša soba, kojom si nastavila razradu spomenutih tema i motiva – ženskog iskustva u okvirima patrijarhata i kapitalizma. Kako je nakon poetskih godina bilo okušati se u prozi? I odakle je došao poriv za prozom, je li to bila potreba da se nešto izravnije kaže, da se, da tako kažemo, malo „odmoriš“ od poezije, ili je naprosto želja i strast za pisanjem bila primarna? Pišeš li nešto novo, poeziju, prozu?

Zapravo, počela sam paralelno pisati i poeziju i prozu. Kad sam napisala prvu zbirku pjesama, imala sam i skoro gotovu zbirku priča. Čak sam i daleke 1996. u časopisu Plima objavila svoju prvu priču „Bijelo“, dakle, prije Portreta nepoznatih žena. Iz nekog sam razloga odlučila baciti te priče, i to je postala ustaljena praksa. Ne mogu vjerovati da sam tada bila dovoljno mudra da procijenim kako još nisam zrela za prozu. Nekoliko priča koje sam ipak sačuvala, ušle su u zbirku Naša soba. Proza zahtijeva vrijeme, apsolutnu posvećenost, rad, rad i rad. Kad se nema vremena za pisanje, poeziju je ipak lakše kontrolirati, otimati od svakodnevice koja te melje, nositi ritam u sebi, pamtiti i vrtjeti slike, zapisivati na papiriće koji stalno ispadaju iz džepova i torbi. Govorim o vremenu prije interneta, mobitela… Pišem trenutno, pomalo i poeziju i prozu, ali ne nazire se još ništa konkretno. Odnosno, sve je to stalno na nekom čekanju da se konačno otvori ozbiljno vrijeme za pisanje. Uskoro mi izlaze zbirka priča Životinje na cesti i dvije zbirke dječje poezije: Antidrame – strogo zabranjeno za tate i mame i Plava vrata. Uz ovo elektroničko izdanje Putovanja to su čak četiri knjige! I to stvarno prelazi granicu dobrog ukusa. Ali moram se malo opravdati, radi se o tome da jako teško pronalazim put do izdavača. Kao što sam za zbirku Putovanje oko tijela deset godina „obijala pragove“ i skoro povjerovala da je problem u lošem rukopisu i da je najbolje da odustanem, tako sam i za dječju poeziju sedam godina tražila način da je objavim. Moram reći da nema te relevantne izdavačke kuće u Hrvatskoj koja me nije odbila. Kad mi se konačno ukazala prilika, nije mi palo na pamet premišljati se.

Izdanja u elektroničkom formatu nisu ti novost. Ovo je tvoja treća zbirka koja je objavljenja na Besplatnim elektroničkim knjigama. Kakva su ti dosadašnja iskustva s BEk-om i što očekuješ od objavljivanja i treće zbirke u elektroničkom izdanju?

Iskustva s BEK-om su mi jako dobra. Sve se odradi na vrijeme i po dogovoru, kapne čak i honorar, dakle nema onog mrcvarenja i poniženja koje sam kao autorica često iskusila. Također me iznenadila poprilična čitanost mojih zbirki. Od objavljivanja Putovanja očekujem da pronađe svoje čitatelje, da nekome tko voli poeziju malo uljepša ovo sivilo (da ne kažem crnilo) od života. BEK stvarno daje dobar pregled, lako je dostupan i jako koristan kad mi se ukaže prilika da nekog mladog, radoznalog čitatelja uputim u suvremenu književnost.

Više detalja o novom ženskom pjesničkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.