Petšest pitanja za Mateju Jurčević

Povodom e-izdanja zbirke pjesama Žene iz Altamire na portalu Besplatne elektroničke knjige s Matejom Jurčević, vinkovačkom pjesnikinjom i knjižničarkom, razgovarao je Tihomir Dunđerović.

Zbirka pjesama Žene iz Altamire nakon Goranom nagrađenog prvijenca Bijela vrata, donosi čvrsto strukturiranu i promišljenu knjigu koja ljubav i intimu uokviruje u širi povijesni i kulturni horizont. Sastavljena od triju ciklusa – Bukolike, Elegije i Groteske – ova zbirka pokazuje razigraniju paletu pjesničkih postupaka i zreliju izvedbu, potvrđujući autoričin pjesnički rast. Mateja Jurčević istodobno priziva tradiciju i otvara nova mjesta u suvremenom pjesničkom polju, osobito u obradi ljubavne tematike. Jezik njezinih stihova odlikuje se metaforičnošću, ritmičnošću i tankoćutnošću, pri čemu ljubav i žudnja zadobivaju poetsku snagu i neposrednost. Žene iz Altamire knjiga je koja se ubraja među dragulje novije hrvatske poezije i donosi snažan ženski glas vrijedan pažnje.

Zbirka je naslovljena Žene iz Altamire, što je jasna asocijacija na pećinsko slikarstvo, posljedično pretpostavljam i na Platona, ciklusi nose nazive Bukolike, Elegije i Groteske, u zbirci se spominju Portreti nepoznatih žena Mare Švel-Gamiršek, citira se Boris Maruna itd. Ukratko, zbirka je puna književnopovijesnih i umjetničkih referenci. Koliko je važna tradicija u Tvom pjesničkom izrazu i kako se ona prožima s modernim stilskim obilježjima u Tvojim pjesmama?

Takve su reference za mene bile nužnost, daleko više nego što je to bila osviještena želja za prikazom kakvog književnopovijesnog ili umjetničkog dijaloga. Različite elemente svoga pisanja koji probijaju kroz poeziju ne promatram kao tradiciju, ona mi dođe kao nametnuto štovanje, ali osjećam ih kao duboko upisano nasljeđe koje mi je u tome trenutku potrebno da na pravi način iskažem ono što bih htjela. Ideja je u osnovi ova – pokazati da kada je u pitanju ono iskonsko, ono što je čovjeku oduvijek poznato, kao što su to ljubav i čežnja, svi nosimo istu kolektivnu bol koju izražavamo slično. Tu se briše granica između prošlog i sadašnjeg, „tradicionalnog“ i „modernog“.

Pjesme u zbirci strukturirane su u tri ciklusa koji nose nazive Bukolike, Elegije i Groteske i jedne uvodne pjesme. Na koji način si gradila zbirku i zašto si preslikala književnopovijesne termine u suvremenu poeziju? Jesi li već u početku imala jasnu viziju zbirke ili su se pjesme same slagale po nekoj motivsko-tematskoj okosnici?

Prve su pjesme nastajale oslobođene bilo kakve ideje o pripadnosti ciklusu. Naknadnim čitanjem uočavala sam obrasce iz kojih je na koncu nastala ovakva podjela pod koju je potom potpadao svaki novi rad. Kada bih cikluse pojednostavila i lišila ih književnih termina, mogla bih ih nazvati jednostavno: ideal, bol i gorčina. Bilo mi je važno strukturom ispričati priču, unijeti narativ u poeziju kroz kompoziciju, izbjegavajući pripovijedanje. Nastojala sam ispovijesti o ljubavnom krahu dodijeliti prostor (Bukolike), glavnu temu koja kulminira bolnim pjevom (Elegije) i rasplet, samotnu ozlojeđenost koja se manifestira karikaturalnom metaforom ili galgenhumorom (Groteske). Čemu takvi termini legitimno je pitanje na koje bi najiskreniji odgovor glasio – ugodnije se osjećam kada je ispred mene kakav štit od riječi, pouzdan književnopovijesni kamen iza kojeg se može sakriti ranjivost.

U Ženama iz Altamire lirski je subjekt u neprekinutom obraćanju i dijalogu s ne uvijek prisutnim Drugim i Drugima; prijateljima i ljubavnicima, drugim ženama. U kojoj mjeri zbirka istražuje specifično ženske glasove i ženska iskustva? Možemo li pjesme u zbirci nazvati ljubavnom poezijom?

Oslonila sam se na ženski glas jer je moj, jer sam u prvoj zbirci pobjegla od njega i sakrila se u „tuđe“. Osim što je pisati vlastitim glasom autentičnije, otvorenije i teže, ne mogu zanemariti ni to da sam pišući zbirku razmišljala o tome kako se vrlo često snažna ženska emocija i intuitivnost pripisuju slabostima, u ovom društvu koje visoko vrednuje samo ono što se lako da razumjeti, zbrojiti i potpisati. Zbirka Žene iz Altamire zaista jest upravo zbirka ljubavnih pjesama, iako se na mahove može činiti da je zbog svoje metaforičnosti nešto manje sentimentalna, ona je u svome sadržaju namijenjena Drugome, ljubavi koja izmiče. Za čitanje je pak namijenjena svima, iako će u najkvalitetniji dijalog s njom stupiti oni koji znaju da je osjećati intenzivno i nepripitomljeno jedna od velikih vrlina.

Tvoj pjesnički prvijenac Bijela vrata nagrađen je Goranom za mlade pjesnike za 2016. godinu. Što ti je značila ta nagrada? Jesi li osjećala obvezu ili opterećenje nagradom pišući drugu knjigu? Koliko si se poetski odmaknula od Bijelih vrata u novoj zbirci?

Značila mi je, s dvadeset godina jedna se takva nagrada čini kao osvojena planina. Usmjerila me svakako, otklonila možda neke sumnje trebam li pisati i treba li to pisanje biti javno. Ulila je sigurnost da ovo možda jest put za mene. Mislim da je to dovoljno, da je učinila ono što joj je bilo namijenjeno. Nisam osjećala pritisak pišući drugu knjigu, „pisanje oslobađa“, rekao bi moj urednik Prtenjača. Sumnje su došle kasnije. Svakako da mi nije bilo sasvim svejedno kakva će biti recepcija zbirke, ali ta tjeskoba nije proizlazila iz osjećaja da moram dostići nešto prethodno napisano, već iz želje da nešto novo, nešto vrlo osobno i nježno ne bude posve odbačeno. Odmak od prve zbirke značajan je, što tematski što stilski. Ponajviše zato što se ne volim ponavljati, želim da mi iskustvo pisanja uvijek bude proces otkrivanja novoga.

Živiš i radiš u Vinkovcima, u gradu iz kojega potječu i u kojemu su radili i živjeli ili rade i žive mnogi umjetnici; slikari, kipari, glazbenici, glumci, književnice i književnici. Jesu li Vinkovci umjetnički poticajna i podržavajuća sredina? Je li u pitanju geografski položaj, prirodno okruženje, struktura stanovništva i već spominjana tradicija? Kako to objašnjavaš? Postoji li danas uopće živa umjetnička scena u Vinkovcima?

Teško je govoriti o živoj umjetničkoj sceni bilo gdje pa tako i u Vinkovcima. Postoje brojni umjetnici i kvalitetni autori koji supostoje na istom mjestu u istom vremenu, ali ne čine zajednicu. Mislim da je vrlo jasno da ideja umjetničkog kolektiva polako nestaje i da je danas svaki pojedinac „scena za sebe“. Vinkovci su moj grad, ali ne vjerujem u mitske prostore koji rađaju umjetnike sami po sebi. Ono iza čega čvrsto stojim jest to da sve ovisi o ljudima koje ste susreli putem, volim vjerovati da su pravilno raspoređeni u svijetu. Mnogi su ljudi i ovdje i šire bili za mene ta podržavajuća sredina. Rekla bih da je to migrirajući faktor. Umjetnost postoji gdje god je moguće pronaći barem šaku ljudi kojima je iznimno stalo.

Radiš u Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci, u nedavno obnovljenoj, odnosno novoizgrađenoj modernoj knjižničnoj zgradi. Jesi li zadovoljna posjećenošću i reakcijama korisnika? Ima li korelacije između suvremenog prostora i eventualnog povećanja broja korisnika?

Nije na meni kao jednoj od knjižničarki da budem zadovoljna ili nezadovoljna reakcijama korisnika, to je prije svega njihovo mjesto koje naša struka nastoji učiniti što uključivijim i što ugodnijim. Novi prostor naravno privlači veći broj ljudi, a veća zgrada otvara više mogućnosti. Što znači da nisu svi ovdje radi knjige, nego i radi igre, susreta, multimedijalnih sadržaja i svega onoga što moderne knjižnice mogu ponuditi.

Imaš li uvida u čitanost suvremene hrvatske književnosti? Kakva je situacija s poezijom? Jesu li knjige poezije završile u spremištima i zakutcima ili se i poezija posuđuje i čita?

Djelomičan uvid, rekla bih. Suvremena hrvatska književnost nikada nije trend, ali bilo bi pogrešno reći da se uopće ne čita. Izuzetno velik utjecaj na to što će se čitati imaju mediji, odnosno je li određeni naslov dobio prostor na mrežama, TV programima ili u novinama. Situacija s poezijom, kako domaćom tako i stranom, nije odviše slavna. Prostora je mnogo i knjige poezije uredno su izložene, posebno zanimljivi naslovi dodatno istaknuti, ali njihovih je čitatelja relativno malo. Ali to nije novina, zar ne?

Čitaš li e-knjige u ili si kao knjižničarka sklonija knjigama koje se mogu slagati na police? Pratiš li portal Besplatne elektroničke knjige? Ovo je tvoje prvo objavljivanje na našem portalu. Što očekuješ od elektroničkog izdanja zbirke Žene iz Altamire?

Čitam e-knjige, slušam zvučne knjige, pratim portal Besplatne elektroničke knjige i koristim sve pogodnosti novih tehnologija, ali se, također, nikada ne bih odrekla knjige koju mogu čvrsto držati u rukama. Mislim da nam je knjiga potrebna u svim mogućim oblicima kako bi se što lakše infiltrirala u svakodnevicu ljudi.

Elektroničko izdanje zbirke Žene iz Altamire iznimno me raduje i vjerujem da će pronaći svoj put do onih kojima bi jedna takva zbirka bila potencijalno zanimljiva. Bit će mi drago, ako baš u njoj netko nađe ono što je dugo tražio.

Više detalja o novom ženskom pjesničkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.