Petšest pitanja za Tomislava Ribića

Povodom e-izdanja zbirke pjesama Dve rali zmeržnjenoga jognja na portalu Besplatne elektroničke knjige, s Tomislavom Ribićem razgovarao je Tihomir Dunđerović.

Zbirka pjesama Dve rali zmeržnjenoga jognja Tomislava Ribića radikalno afirmira kajkavski kao ravnopravni književni i jezični sustav, pomičući ga od jezika djetinjstva prema jeziku knjige i kompleksne poetske refleksije. U neprekinutoj narativnoj cjelini spajaju se pjesma i proza, urbani Kaj, filmovi, rock-klasici i književni kanon u jedinstven, gust, ali komunikativan imaginarij supostojećeg svijeta. Nagrađena Kamovom i nagradom „Zvonko Milković“, ova knjiga snažan je autorski doprinos emancipaciji i revitalizaciji kajkavskoga dijalekta kao živoga i suvremenog, estetski visokoga književnog jezika.

U obrazloženjima nagrada često se ističe da u ovoj knjizi Kaj funkcionira kao jezik-sustav, a ne kao „insuficijentni dijalekt“. Što je prethodilo autorskoj odluci da knjiga bude pisana na dijalektu i koji je bio ključni moment za tako radikalnu afirmaciju kajkavskoga?

Nikada ne tretiram Kaj kao dijalekt, već kao jezik – jezik koji ima svoju gramatiku i rječnik. Kada sam počeo pisati knjigu, imao sam ideju o knjizi stvarnosnih pjesma koja govori o odrastanju, muzici, filmovima uz koje smo odrastali, isključivo na kajkavskom zbog snage kajkavskog jezika i mogućnosti koje nemam pišući na standardu. Želja da se bacim u to kajkavsko morje i razbacam njegovim mogućnostima bila je prevelika. Ni u jednom trenutku nisam se dvoumio između kaja i standarda. Kaj mi daje širi prostor, tako ga osjećam. Kao da lakše plivam u tim slikama ispisanima na kaju. Nisam prihvaćao ni prijedloge da uz svaku pjesmu bude i njezin prijevod na standard. Prijevod ne bi bio to što sam želio. I sama pomisao na to me zgrozila. Te pjesme ne mogu zamisliti na standardu. Mozak jednostavno drugačije radi na kajkavskom – osobito kad se u rukopis zadubiš i na njemu radiš godinu. Osim toga tu su i Krležine Balade Petrice Kerempuha i njegova baka Terezija Drožar koja je živjela na početku moje ulice, kod koje se mladi Krleža upoznao s Kajem.

Kaj ima posebnu snagu, energiju. Njime se mogu igrati, što je i vidljivo u uvodnim dijelovima većine pjesma. Mislim da to na standardu ne bih mogao postići. Rad na knjizi bio je naporan. Važno je napomenuti i ulogu lektora za kajkavski jezik. Profesor Željko Funda strog je i vrhunski lektor, jedan od najboljih poznavatelja kajkavskog jezika koji nije mario za moje huncutarije. Profesionalno je obavio veliki posao i napisao izvrstan esej na njegovom etimološkom pravopisu.

U kojoj Vas mjeri oblikuje varaždinski i širi kajkavski kulturni kontekst, a u kojoj onaj „standardni“ hrvatski te globalni književni, glazbeni i umjetnički? Postoji li u Vašoj memoriji jasna distinkcija između dijalekta i standarda? U kojem jezičnom sustavu razmišljate, govorite i pišete, postoji li negdje u glavi ta sklopka?

Varaždin je moj grad. Drava, šuma, pretrčani kilometri i kilometri na kojima su mi, uz znoj s čela, padale razne ideje i budile se nove. Dok trčim, pročišćavam misli, punim baterije; ideje dolaze, slike u glavi se razbistruju. Razmišljam više intuitivno. Pisanje je proces. Razdvajam kaj od standarda. Ti naši sklopovi začuđujući su. Ideje za pisanje dolaze mi ili na kaju ili na standardu. Od 2004. godine većinom sam pisao na kaju. Te su pjesme objavljene u knjizi Odhajanja, za koju sam 2017. godine dobio nagradu „Katarina Patačić“ za najbolju kajkavsku knjigu. Kada sam pred ljeto 2021. počeo pisati prvu stvarnosnu pjesmu Oreh vu vunzhajanju za novu knjigu, već sam odlučio da će to biti konceptualna zbirka o odrastanju, s rock-citatima, nešto novo i drugačije od onoga što se dotad pisalo na kaju, pogotovo u odnosu na dominantnu tzv. zavičajnu poeziju. Knjigu sam pisao oko godinu dana. Svakodnevno. Dizao sam se oko tri ujutro, zapisivao dvije-tri rečenice i vraćao se u krevet. Krojio sam i brusio pjesme, dopunjavao ih, izbacivao. Pokušao sam biti samokritičan. Na kraju sam iz zbirke izbacio dvadesetak pjesama. Sve one stravične događaje oko tete Ljube i Slona pokušao sam zagušiti i ublažiti metaforama i nadrealističkim slikama. Slonu sam tek prošle godine poklonio knjigu, iz neke neugode što sam pisao o požaru u kojem mu je izgorjela kuća. A teta Ljuba me još uvijek čeka iza polupanog okna kuće kada se vraćam iz grada.

Snažno prisutne reference na rock-klasike, filmove i djela književnog kanona u pjesmama tvore svojevrsnu osobnu mitologiju jednoga bogatog mogućeg svijeta. Kako ste birali te reference i jeste li povukli granicu između intimnog hommagea i zajedničkog generacijskog sjećanja?

U sjećanjima se brišu granice. U nekim se godinama hranimo sjećanjima, u nekima nam nedostaju ljudi. Sve te stare filmove i danas vrtim u glavi, povezujem ih s prijateljima i društvom s kojim se rijetko viđam. Mladost je mitologija bogatog svijeta filmova i rock-klasika, prijatelja koji su nas oplemenili unoseći u naš mali svijet dobar album ili film. U mojem su svijetu prijatelji oplemenjivali prijatelje dobrim knjigama i pločama. Za rođendane su se isključivo poklanjale knjige i ploče, i to one koje su voljeli oni koji su ih poklanjali. Moja je generacija odrastala na tim referencama i svaki je hommage zajednički, generacijski. Sve je to jedno kolektivno sjećanje; hropot kulture pred novim barbarizmom.

Zbirka je koncipirana kao neprekinuta narativna cjelina u kojoj se pjesma pretače u prozu, a nezanemarive su i bilješke uz gotovo svaku pjesmu koje dodatno kontekstualiziraju gradivni tekstualni materijal. Kako ste pisali taj hibridni oblik? Jeste li odmah u početku znali da ćete dovesti u pitanje žanrovske granice ili je do toga došlo postupno?

Knjiga je od samog početka bila zamišljena kao takva – stvarnosne pjesme u prozi, s bilješkama koje su odmah išle uz svaku pjesmu. Prekapao sam po pločama i knjigama, enciklopedijama. Nisam razmišljao o žanrovskim granicama. Mislim da 2021. još nije postojao izraz hibridni oblik. Samo sam htio da knjiga bude hommage jednoj generaciji odrasloj na dobrim filmovima i glazbi.

Pokušao sam u poeziju unijeti nešto novo kroz citate; da postanu sastavni dio pjesme, refren koji smisleno pojačava njezino značenje. Primjerice, uvod u pjesmi o Jangi – they can’t hurt you now – napisan je kao njezino izbavljenje, kao sam početak priče o tome da je uspjela u životu; pobjegla je od kuće, otišla u New York i početkom sedamdesetih započela novi život.

Neki refreni, poput onoga grupe The Smiths (čutiš kak ti zemla opada prek glave), dodatno pojačavaju bezizlaznu situaciju junakinje, proizašlu iz nerazumijevanja roditelja i njihova nepovjerenja da je zlostavljana na poslu. U knjizi se nalaze i jedne od prvih pjesama o femicidu, smještene u kasne sedamdesete. Ludost i velik rizik bili su upustiti se u teme koje dotad nisu bile prisutne u poeziji, pogotovo u kajkavskoj. Tu su teta Ljuba, piromani, New York Andyja Warhola, Candy Darling; svijet koji nam je nekada bio dalek, o kojem smo slušali površno u pjesmama i gledali ga u filmovima, a danas se u njemu gubimo.

Kritika ističe da je knjiga istodobno jezično zahtjevna i „enciklopedijski jasna“. Jeste li svjesno računali na hermetičnost i koliko vam je važno da se čitatelj namjerno „pomučí“ kako bi, u konačnici, uživao u čitanju? Postoji li opasnost da zbog drugog jezičnog sustava i svojevrsne hermetičnosti knjiga ostane po strani usprkos nagradama stručne javnosti?

Moja se generacija pronašla u knjizi. Hermetičnost će novim čitateljima biti nagrada za njihov trud. Svakako da postoji opasnost da knjiga zbog jezika i hermetičnosti ostane po strani. Uskoro mi izlazi i roman koji je također hermetičan, a dva odlomka napisana su na kajkavskom. Uz to, tu su i dva podulja poglavlja u kojim jedan od junaka premišlja u reštu o smislu života. Riječ je ponovno o toj mojoj hermetičnosti, o obiteljskom romanu na tragu kako bi danas pisao Rilke. Mene samo zanima književnost kao umjetnost. Mislim da ću ovoga puta biti hermetičan i za dio kritike.

Kako na Vas djeluje činjenica da je knjiga nagrađena i Kamovom i „Zvonkom Milkovićem“? Jeste li osvojene nagrade vidjeli više kao potvrdu estetske vrijednosti knjige, kao priznanje kajkavskoj jezičnoj emancipaciji ili kao izazov da u sljedećim knjigama još više riskirate?

Nagrada Kamov bila je iznenađenje. Nisam ju očekivao, jer je knjiga teška za čitanje. Nagradu za knjigu godine uobičajeno dobivaju romani, a ne zbirke poezije. Uglavnom zbirke pjesama, pogotovo na dijalektu, ne privuku posebnu pažnju. Kamov je, moram naglasiti, nagrada za inovacije i estetske vrijednosti. Shvatio sam je kao priznanje neke nove kajkavske estetike, ali i kao priznanje ne samo kajkavske, već i čakavske jezične emancipacije. Ne mogu odvajati kaj od ča jer smo svi u istom košu. I kaj i ča imaju velike pjesnike u današnjici koji zaslužuju svojih pet minuta. Pisanje je za mene izazov; uvijek sam spreman riskirati, a isto tako spreman sam na šutnju kritike.

Čitate li portal Besplatne elektroničke knjige? Što očekujete od novoga e-izdanja zbirke pjesama Dve rali zmeržnjenoga jognja?

Čitam portal Besplatne elektroničke knjige. To je hvalevrijedan projekt. Preko njega sam upoznao najbolje zbirke pjesama u prozi i izvrsne autore koji su me ohrabrili da i sam počnem pisati pjesme u prozi. Svaka pročitana knjiga na mene djeluje inspirativno, otvara nove svjetove. I dalje učim iz knjiga. Dobre knjige ohrabruju i uvijek im se vraćate. A svim knjigama na portalu Besplatne elektroničke knjige uvijek se možete vratiti.

Od e-izdanja zbirke očekujem da će se jedna generacija pronaći u njoj i da će kaj pronaći put do čitateljstva.

Više detalja o novom muškom pjesničkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.