Roman Dorte Jagić bio bi znatno uspjeliji da je njegova tekstualna materija neopterećena pretjeranom dekorativnošću jezika i isprepletenim diskursima, što u konačnici ostavlja dojam eruditske pompoznosti.
Roman Elvisa Bošnjaka krik je protiv rata i zla, roman o nesebičnoj i dubokoj ljubavi te o slojevitoj snazi umjetnosti i njenoj angažiranosti kad je najpotrebnije.
Finalni produkt romana Feđe Štukana naposljetku čitatelju ostavlja razočaravajući dojam prezentacije autorovog subjekta u formi "ja-aktivist, ja-uspješan…", umjesto udarno tragičnog, a opet dovoljno fascinantnog pečata životne ispovijedi.
Je li za pisanje potreban samo talent ili je ta vještina nešto što se može razviti kroz disciplinirani rad, uz upute i sugestije voditelja?
Lirski subjekt u Šerventićevim pjesmama promišlja sebe samoga koncizno i analitički, s istovremenim poetskim sentimentom i nježnom sugestivnošću, gdje je najsnažnija misao često sadržana upravo u prostoru između redaka.
